STANOVANJE postaje sve nedostupnije mladima, koji zbog rasta cijena, niskih plaća i nepostojanja sustavne stambene politike sve duže ostaju u roditeljskim domovima, što izaziva psihološke posljedice, potiče iseljavanje i produbljuje nejednakosti, upozoravaju stručnjaci.

Dok cijene stanova i dalje rastu, plaće zaostaju. Studija Ekonomskog instituta pokazuje da je prosječna cijena četvornog metra stana u Splitu 3462 eura, a ni okolni gradovi nisu puno povoljniji: Omiš - 2750 eura, Solin - 2464 eura i Trogir - 2359 eura.

U takvoj situaciji mnogi mladi nemaju početni kapital niti kreditnu sposobnost za kupnju ili najam stana, što dovodi do odgađanja osamostaljivanja, odlaska u inozemstvo ili ostanka u roditeljskom domu i nakon tridesete godine.

Osjećaj nemoći, srama i gubitka kontrole nad životom

Psiholozi ističu da stambena nesigurnost ne uzrokuje samo financijski stres nego i emocionalne probleme - nesigurnost u rješavanju stambenog pitanja povezana je s osjećajem nemoći, srama i gubitka kontrole nad životom.

Studentica psihologije iz Splita Lara Zubanović iznosi vlastito iskustvo samostalnog života tijekom studija u Zadru. "Samostalni život mi je pomogao da razvijem osjećaj odgovornosti, organizacije i samodiscipline. Imala sam svoj ritam, mir i slobodu, što smatram neprocjenjivim," kaže Zubanović.

No, povratak u roditeljski dom donio joj je gubitak privatnosti i samostalnosti, što je ostavilo psihološki trag. "Bilo mi je teško što nisam imala prostor za sebe. Taj osjećaj da ne možeš doći u svoj mir jako je frustrirajući," dodala je.

Lara upozorava i na dublje posljedice - dugotrajan ostanak u roditeljskom domu može otežati razvoj identiteta, postizanje emocionalne zrelosti i autonomije. U društvu koje potiče uspoređivanje, pogotovo putem društvenih mreža, mladi često osjećaju sram ili neuspjeh jer se nisu osamostalili.

"Za većinu mladih, prilika da barem neko vrijeme žive sami ne bi bila važna samo za organizaciju života, nego i za samopouzdanje, osjećaj vrijednosti i mentalno zdravlje", kaže.

Utjecaj na mentalno zdravlje

Umirovljena psihologinja Mirjana Nazor ističe da mentalno zdravlje podrazumijeva ravnotežu i zadovoljstvo sobom, što je teško postići bez stambene sigurnosti. "Ako netko godinama nema priliku živjeti sam, razviti osobni prostor i identitet, vrlo je vjerojatno da će se javiti psihološki problemi i nezadovoljstvo," upozorava.

Osim toga, roditelji često preuzimaju preveliku odgovornost u životima svoje djece. "Roditelji šalju e-mailove profesorima i rješavaju probleme koje bi mladi trebali sami, što šalje poruku da nisu sposobni", tvrdi Nazor. To doprinosi osjećaju nesposobnosti, manjku samopouzdanja i simptomima anksioznosti i depresije.

"Sve češće se javljaju simptomi anksioznosti i depresivnosti, osobito kad kroz društvene mreže vide kako su drugi uspjeli, a oni nisu. Pojavljuju se negativne misli - nisam dovoljno dobar, drugi mogu, a ja ne mogu... iako uzrok često nije u njima već u strukturi društva."

Stambeni prostor sve više sredstvo zarade, a ne osnovna ljudska potreba

Stanovanje je danas jedno od najvažnijih političkih pitanja, tvrdi profesor na katedri za urbanizam, teritorij i krajobraz na Universitat Politècnica de Catalunya Jere Kuzmanić, jer se stambeni prostor sve više promatra kao sredstvo zarade, a ne osnovna ljudska potreba.

"Novac se više ne stvara u tvornicama, već kupoprodajom stanova i zemljišta", objašnjava Kuzmanić, a Hrvatska je dobar primjer tog trenda - sve više kućanstava značajan dio prihoda ostvaruje iz najma ili turizma, a ne iz plaća.

Takva "financijalizacija stanovanja" širi se cijelom Europom, uzrokujući drastičan rast cijena stanovanja i istiskivanje mladih s tržišta.

Kuzmanić navodi da većina europske populacije u dobi od 25 do 35 godina nije kreditno sposobna, niti zadovoljava uvjete za socijalne stanove kojih, osim u nekolicini gradova poput Beča, ima vrlo malo - najčešće između jedan i tri posto ukupnog stambenog fonda.

Posljedica toga je, kaže, da mladi donose odluke koje nisu temeljene na želji za boljim životom, nego na jedinoj opciji koju si mogu priuštiti - povratak roditeljima, odustajanje od studija ili odlazak u inozemstvo.

"U Splitu mladi znaju reći - 'živ roditelj, mrtav kapital'. To jako dobro oslikava osjećaj nemoći. Neki pristaju na loše poslove samo da se maknu od kuće, ne zbog karijere, nego kako bi uopće mogli živjeti svoj život", kaže Kuzmanić.

Produbljivanje socijalnih nejednakosti

Takva stambena nesigurnost proizvodi nove oblike socijalne segregacije između onih koji imaju naslijeđeni kapital i onih koji nemaju ni za rentu, a kamoli za kupnju. Zabrinjavajuće je što se mladi zbog toga sve više povlače iz društvenog života i gube povjerenje u institucije.

Umjesto zajedničkog djelovanja i političkog pritiska za rješenja, mnogi se jednostavno povlače, postaju rezignirani, anksiozni oko vlastite budućnosti ili usmjeravaju svoj bijes na krive adrese, npr. imigrante.

Potrebna regulacija tržišta nekretnina

Kao moguće rješenje Kuzmanić predlaže regulaciju tržišta nekretnina. "Gradovi ne moraju sve graditi sami, ali moraju usmjeravati tržište. Treba stvarati modele u kojima stanodavci i stanoprimci mogu dugoročno preživjeti. Primjer je Beč, gdje mnogi građani žive u dugoročnom, reguliranom najmu," kaže.

Na društvenoj razini, nužna je edukacija i dublje razumijevanje položaja pojedinca unutar globalne i lokalne dinamike stambenog pitanja, poručuje Kuzmanić.

"Potrebno je udruživanje građana kroz sindikate stanara, zagovaračke platforme, stambene zadruge, organizacije za građanski nadzor financijskog sektora te kroz društvena istraživanja i sustavan pritisak na institucije koje donose ključne odluke."

Stanovanje nije samo pitanje četiri zida, već pristupa osnovnim uslugama. Bez stambene sigurnosti nema ni ekonomske niti emocionalne stabilnosti.