FOTO: FaH

SVEUČILIŠTE u Zagrebu pokrenulo je inicijativu da Ustavni sud RH ocijeni je li u skladu sa zakonom odluka kojom si je Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju proširio kodeks kako bi postao krovno etičko tijelu u državi, nadređeno drugima na fakultetima i sveučilištima. Inicijativa je zamah dobila nakon što je Odbor najavio da će se pozabaviti rješavanjem svih predmeta, uključujući i one koji su mu pristigli prije višegodišnje pauze u njegovu funkcioniranju. Među tim predmetima nalazila se prijava za plagijat protiv aktualnog ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića, ali i protiv još nekih ljudi koji trenutno obnašaju čelne pozicije na Sveučilištu u Zagrebu.

Od stručnjakinje za ustavno pravo Sanje Barić, predstojnice katedre za Ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, kroz intervju smo pokušali doznati kako bi se u ovom slučaju mogao postaviti Ustavni sud RH te što će značiti njegova odluka.

Ustavni sud bi uskoro trebao odlučivati o tome je li si Odbor za etiku protuzakonito proširio ovlasti. Što mislite kakva bi mogla biti odluka?

Bojim se da će Ustavni sud ovdje "ići na ruku" Rektorskom zboru i Sveučilištu u Zagrebu, koje je pokrenulo inicijativu za ocjenu ustavnosti. Suci tom pitanju najvjerojatnije neće pristupiti teleološki kako bi bilo primjereno funkciji tog suda, već će se pokušati ograditi i gledati je li sve bilo proceduralno u skladu sa zakonima. Pritom će nastojati poštovati procjene koje dolaze sa sveučilišta. Voljela bih da se varam.

Možete li pojasniti koja je razlika između ta dva pristupa?

U teleološkom pristupu Ustavni sud bi odlučivao je li to što si je Odbor proširio ovlasti u skladu s idejom s kojom je to tijelo zamišljeno. Naime, ako je Sabor imenovao neko etičko tijelo, bilo bi za očekivati da ono obavlja neku važnu i korisnu funkciju, a ne da služi samo za ukras, tek toliko da možemo svijetu reći da ga imamo. Naša akademska zajednica uistinu je vrlo malena, kako se često ističe, pa je teško očekivati da bi neka lokalna tijela na fakultetima mogla uvijek donositi potpuno objektivne odluke o tome je li neko postupanje nekog kolege s istog fakulteta etično. Osobito ako se radi o osobi koja je na istom fakultetu na istaknutoj funkciji. Za očekivati je da bi odluke mogle biti tim objektivnije što su udaljenije od lokalnih utjecaja. S druge strane trebalo bi osigurati da politika ne može koristiti to tijelo za svoje političke obračune s pojedincima u akademskoj zajednici. U drugom pristupu Ustavni sud mogao bi se rukovoditi samo onime što piše u Zakonu i kodeksu Odbora. Mogao bi istražiti ima li odluka o proširenju kodeksa uporište u Zakonu i samom Kodeksu.

Ima li ona takvo uporište? Naime, bivši predsjednik Odbora Vlatko Silobrčić u više je navrata isticao da Kodeks takvu mogućnost predviđa, da su oni svoju odluku o proširenju predstavili Saboru te da tada na to nitko nije imao nikakvih primjedaba.

Teško je reći jesu li svi koraci u tom procesu bili potpuno u skladu sa zakonima i procedurama, nemam zapisnik o tom predstavljanju u Saboru. No poseban je problem u tome što je u tom smislu Zakon vrlo neodređen i razvodnjen kao da je nekom bilo u interesu da se ovlasti Odbora mogu interpretirati ovisno o aktualnim potrebama.

Je li Odbor i prije proširenja svojeg kodeksa imao pravo razmatrati konkretne slučajeve ili je izvorna ideja njegovog postojanja bila tek da filozofira o tome što je etičnost?

Imao je ovlasti razmatrati pojedinačne slučajeve. Ono što izvorno nije mogao jest postaviti svoju odluku na viši hijerarhijski položaj. Prije proširenja Kodeksa nije bio drugostupanjsko tijelo. Koliko ja znam, članovi Odbora proširili su Kodeks zato što su zaključili da se prijave na lokalnim etičkim tijelima ne rješavaju na zadovoljavajući način. No Odbor je imao pravo, i dok god postoji ima pravo, sukladno čl. 112. st. 7. Zakona, donijeti paralelnu odluku u istom slučaju neovisno o tome je li ju već donijelo neko lokalno tijelo. Ona u slučaju negativne presude Ustavnog suda samo ne bi vrijedila kao drugostupanjska, kao konačna, već kao paralelna.

Čini se apsurdnim da ministar Barišić i rektor Boras s jedne strane ističu tri odluke raznih tijela, nadležnih i nenadležnih, koje idu u prilog Barišiću, dok s druge strane četvrtu odluku, koja je neugodna za Barišića, smatraju nezakonitom samo zato što je došla nakon prve. Kada bi to načelo vrijedilo univerzalno, onda bi i druge dvije na koje se pozivaju bile protuzakonite pa ih ne bi smjeli javno isticati. Postoji li ikakva odredba u zakonu koja kaže da Odbor nema pravo raspravljati o nekom predmetu nakon što je o njemu već raspravilo lokalno etičko tijelo? Postoji li zastara u tom smislu i vrijedi li u takvim etičkim pitanjima pravosudno načelo „res judicata“ prema kojem se  suđenje za ono o čemu je već donesen pravorijek ne može ponavljati?

Nema odredbe o zastari. Postoje brojni primjeri u svijetu u kojima su državnim dužnosnicima oduzimane diplome dvadesetak i više godina nakon što su ih stekli zbog otkrivenog plagiranja. A što se tiče „presuđene stvari“, na to se i svodi ovaj spor pred Ustavnim sudom RH.

S druge strane rektor Sveučilišta u Zagrebu poziva se na autonomiju sveučilišta. Zašto?

On vjerojatno smatra da je Odbor trenutno ispolitiziran. Istina je da bi trebalo maksimalno osigurati da politika nema utjecaja na nacionalno etičko tijelo. To nije nemoguće izvesti. Ako eventualno mislimo da se u odabiru članova Odbora ne mogu izbjeći politički utjecaji, mogu se uključiti ugledni ljudi iz inozemstva. Ako ćemo jednostavno priznati da su u Hrvatskoj uvijek i svuda svi umreženi i u sukobu interesa, onda smo priznali poraz i svaki pokušaj uređenja svih sustava postaje besmislen.

Ali predsjednik Rektorskog zbora prošli tjedan je ministra Barišića branio od pitanja o za sukobu interesa upravo tvrdnjom “Svi smo mi u sukobu interesa.” Možete li komentirati takvu izjavu rektora Šimuna Anđelinovića?

Ponavljam, mala smo država, mala smo akademska zajednica, nije lako izbjeći sukob interesa, ali moramo učiniti sve što je u našoj moći da se ili izmaknemo iz takvih situacija, ili osiguramo dodatne elemente ostvarivanja transparentnosti i objektivnosti. Treba shvatiti da obnašanje svake funkcije sužava prava osobe koja ju obnaša. Što je viša funkcija, osoba ima manje prava u odnosu na prava koja imaju „obični građani“. Čak i kada nemamo namjeru zlorabiti svoj položaj, sam položaj zahtijeva određenu žrtvu zbog osiguranja maksimuma povjerenja. Dat ću Vam primjer da se može. Četiri sam godine obnašala dužnost ravnateljice Zaklade Sveučilišta u Rijeci i u te četiri godine nisu mi bila dostupna sredstva Zaklade za znanstveni rad. Dala sam ostavke na sve ostale funkcije u znanstvenim udrugama i fakultetskim povjerenstvima, a Upravni odbor Zaklade sam u svakom pojedinom slučaju obavijestila o svom prethodnom angažmanu u bilo kojem subjektu koji nam se javljao na natječaje, odnosno činjenici da sam eventualno bliska s organizatorima skupa ili da s njima surađujem. To je, naravno, na ljestvici sredstava i društvene važnosti minoran primjer, ali što idemo više po tim ljestvicama, etički zahtjevi preventivnih ponašanja su sve veći.

Ako Ustavni sud procijeni da si je Odbor protuzakonito proširio Kodeks, hoće li time poništiti i njegovu odluku u slučaju Barišić?

Odluka Ustavnog suda ne može poništiti činjenicu da su članovi Odbora donijeli odluku da je Barišić plagirao. Ona samo može umanjiti snagu te odluke u smislu da se ona ne može pravno tumačiti kao da je iznad ocjene lokalnog povjerenstva. Dok god postoji, Odbor ima pravo donositi svoje ocjene o svakoj prijavi. One ionako nisu obvezujuće, u smislu da imaju jasnu pravnu sankciju, a kako će ih doživljavati akademske institucije, i hoće li ih uvažavati, priča je za sebe.

Mislite li da nama u Hrvatskoj treba takvo nacionalno etičko tijelo?

Idealno bi bilo da nam ne treba. Nažalost, nacionalni Odbor za etiku nije nastao u vakuumu ili iz želje da se kontrolira, već kao nužnost, jer je u praksi, na terenu, stanje poštivanja etičkih pravila prečesto nezadovoljavajuće, a pokazalo se da u teškim slučajevima, onima koji uključuju aktivne političare, gotovo uopće ne funkcionira. Dok mi kao društvo ne shvatimo da kvalitetu treba tražiti uvijek i stalno, pa i onda kada se radi o „našem dečku ili curi“, nigdje nećemo stići.  

Budući da je hrabrih zviždača malo, stječe se dojam da uvijek rogobori neka ista mala skupina u akademskoj zajednici. Što mislite o tome? Trebaju li članovi akademske zajednice biti hrabriji ili je sustav postavljen tako da je to u Hrvatskoj ravno samoubojstvu?

Sustav akademske zajednice je, zbog ustavne slobode znanstvenog istraživanja i stvaralaštva te jamstva autonomije sveučilišta, po definiciji relativno autonoman sustav u državnom sustavu. I to ima svoje važne razloge: najočitiji je da se ne bi politika uplitala u znanstvene rezultate i stvaralaštvo. Istovremeno, unutar sustava znanosti imate samostalni sustav vlasti i struktura, gdje nailazite na slične probleme kao i u sustavima lokalne ili državne vlasti. Dakle, svakako bi trebalo dalje raditi na demokratizaciji iznutra, počevši od načina izbora rektora pa nadalje. Brojni su primjeri spriječenih ili odgođenih napredovanja, nedobivanja radnih mjesta ili drugih oblika „discipliniranja“ onih koji ukazuju na probleme, kritiziraju ili jednostavno imaju različito mišljenje. To nije lako izdržati i to mnogi ne mogu. I tu često nije riječ o političkim obračunima u klasičnom smislu pripadnosti političkoj stranci ili opciji, već klanskoj, klijentelističko-nepostičkoj povezanosti, koja prekoračuje granice objektivnosti i u graničnoj je sferi koruptivnih radnji ili „trgovanja interesima“. Na mojem matičnom, riječkom Sveučilištu, dosta se napravilo na unutarnjem planu i poboljšanju kvalitete, pa i u ovim etičkim aspektima. Neka druga sveučilišta, čini mi se, tek trebaju doživjeti svoju katarzu. Međutim, u cijeloj je priči ključno shvaćanje društvene odgovornosti, profesionalne odgovornosti, koju svaki od nas članova akademske zajednice ima. Ne bih nikada podcijenila važnost svakog pojedinačnog istupa i djelovanja: u konačnici, svi znamo da promjene počinju time što netko nije prihvatio postojeće stanje.