U KINU Europa premijerno je prikazan još jedan uradak režimskog redatelja Jakova Sedlara, biografski film o dr. Franji Tuđmanu, monumentalnog naslova "Tuđman", prikladno na vrhovnikov rođendan.

Ovaj katastrofalan dokumentarac financirali su poznati Tuđmanov teniski partner i tadašnji direktor Croatia osiguranja, Suad Rizvanbegović, ali i Zdravko Mamić, Miroslav Ćiro Blažević, HGK te Marijan Medvidović. A čitava zarada od dvd-a s ovim dokumentarcem će, kako je najavio Sedlar, ići za spas desničarskog glasila Hrvatsko slovo.

Nakon projekcije filma Jakov Sedlar je rekao kako ne postoji film, pjesma ili simfonija kojom bi se mogla izraziti sva veličina Franje Tuđmana te je izrazio veliku zahvalnost Tuđmanu za sve što je učinio.

Zagrepčani financirali Sedlarov uradak

No, tragično je da su ovakav uradak i spašavanje Hrvatskog slova financirali i svi građani Zagreba, jer je i zagrebački Holding pod ravnanjem Milana Bandića donirao novce. Bandić i prvi čovjek zagrebačke kulture Duško Ljuština su prisustvovali projekciji, čime su u jednoj večeri spojili dvojicu partizana, Franju Tuđmana i Andriju Hebranga, jer su prethodno prisustvovali promociji trećeg izdanja knjige o likvidiranom vođi hrvatskih partizana.

Na premijeri nije viđen nitko od HDZ-ovaca i danas aktivnih političara, osim spomenutog Bandića. Pored obitelji Tuđman, zamijećeni su još jedino Ljubo Ćesić Rojs i eminentni hrvatski pravnik dr. Željko Horvatić, a dvorana je bila poluprazna.

Otužno je i pomalo neugodno bilo gledati, kao glavnog govornika o Tuđmanu, bivšeg turskog predsjednika Suleymana Demirela, koji je u našoj povijesti ostao zapisan kao jedini svjetski državnik koji je nazočio Tuđmanovom sprovodu, što se vidjelo i u ovom filmu.

Sedlar s pogreba, naime, nije uspio izdvojiti nikog osim Demirela i Jacquesa Kleina, nekadašnjeg prijelaznog upravitelja Hrvatskog podunavlja. U filmu nekoliko sitnica kažu Francesco Cossiga, talijanski predsjednik između  1985. i 1992., neki nevažni veleposlanik SAD-a u Vatikanu i jedan nebitni izraelski političar, jer Sedlar danas više ništa ne radi bez pomoći Židova.

Film počinje s potpisivanjem Daytonskog sporazuma, a Franjo Tuđman se prikazuje kao njegov stvoritelj i spasitelj, bez ikakvih naznaka njegove uloge u svim događanjima koji su prethodili - da ne govorimo o dogovorima oko podjele Bosne.

Ljudi kopaju po smeću tek nakon Tuđmanove smrti

U završnim minutama filma koji prikazuju Hrvatsku nakon što ju je napustio "najveći sin" Franjo Tuđman, slijede prizori ljudi koji kopaju po kontejnerima za smeće. Dok se vrte kadrovi Ivice Račana, Stjepana Mesića, ali najviše Ive Sanadera, spiker govori kako su zavladale sile i izdajnici koji žele uništiti neovisnost koju je stvorio Tuđman, te kao pokorni sluge ulaze u neke nadnacionalne integracije.

Kao posebno šokantni prizori nameću se rukovanje Ive Sanadera i Vojislava Koštunice te dizanje europske zastave na Trgu bana Jelačića. Isto tako, imenom i prezimenom se prikazuju novinari koji su povezani s ovim "političarima izdajnicima" i medijskim lažima prljaju Tuđmanovo djelo pa se nižu fotografije: Borisa Dežulovića, Davora Butkovića, Denisa Kuljiša, Ive Pukanića i još nekih.

Zeleni i žuti vragovi

Posebna pikanterija su isječci iz Tuđmanovog govora kojima film počinje i prije uvodne špice - primjerice znameniti njegov govor o "zelenim i žutim vragovima koji se prodaju za judine škude". Taj je čuveni govor izrekao u zagrebačkoj zračnoj luci nakon povratka s liječenja u Americi, a nakon velikog prosvjeda 100.000 ljudi protiv gašenja Radija 101 u studenom 1996. Tekst čitan u filmu potpisuje pisac Hrvoje Hitrec.

Dosta vremena u filmu je potrošeno na objašnjavanje Tuđmanove uloge u partizanskom pokretu pa tako Tuđman govori kako nikad nije htio biti vojnik, jer nije mogao vidjeti "niti zaklano pile i njegovu krv, ali da mu je sudbina odredila da veći dio života bude vojnik". Kaže Tuđman u filmu da je u partizane otišao s ocem Stjepanom i braćom zbog mladenačkih demokratskih ideala koje su nametnule europske zemlje. Franji i njegovom ocu, navodno, ni na kraj pameti nije bilo da bi antifašistička borba mogla završiti osnivanjem Jugoslavije.

Sine, zar smo se za ovo borili?

Pri kraju rata i za vrijeme osnivanja Jugoslavije, prisjeća se Franjo u objektiv Sedlarove kamere kako mu je otac rekao "sine, zar smo se za ovo borili?". To je očito najveća ironija Tuđmanovog života jer koliki su se branitelji za vrijeme njegove vladavine vratili s bojišta i, nakon što su vidjeli kakva je privatizacijska pljačka uslijedila i tko se sve okoristio dok su oni krvarili na bojištima, zavapili istu stvar.

Dario Markas
Foto: L.T.