U RANO jutro 10. svibnja 1940. britanski ratni brodovi pojavili su se pred Reykjavíkom. Na prvi pogled činilo se kao da je riječ o još jednoj rutinskoj vojnoj operaciji Drugog svjetskog rata, no situacija je bila neobična: Island nije bio neprijateljska država, nije imao vojsku i formalno je bio neutralan. Unatoč tome, Velika Britanija odlučila je zauzeti otok kako bi spriječila moguću njemačku okupaciju.

Operacija, poznata pod nazivom Operation Fork, bila je dio šire britanske strategije zaštite sjevernog Atlantika u trenucima kada je Europa padala pod nacistički utjecaj. Istog dana kada su Britanci iskrcali vojnike na Island, Njemačka je pokrenula invaziju na Belgiju, Nizozemsku i Francusku. London je strahovao da bi Hitler mogao pokušati preuzeti kontrolu nad Islandom i pretvoriti ga u bazu za podmornice i zrakoplove koji bi ugrožavali britanske pomorske rute.

Mali otok usred velikog rata

Island je tada imao oko 120 tisuća stanovnika i bio je formalno neovisna država u personalnoj uniji s Danskom. Međutim, nakon što je Njemačka u travnju 1940. okupirala Dansku, Island je praktički ostao odsječen od Europe i bez stvarne zaštite.

Britanci su zaključili da ne mogu riskirati njemačku prisutnost na tako važnoj točki Atlantika. Island je imao golem strateški značaj jer se nalazio između Europe i Sjeverne Amerike, na pomorskim putovima ključnima za opskrbu Britanije.

Britanska vlada prvo je pokušala diplomatskim putem dobiti dopuštenje za raspoređivanje snaga na otoku, no islandske vlasti odbile su prijedlog želeći zadržati neutralnost. Nakon toga donesena je odluka o vojnoj intervenciji.

Iskrcavanje bez otpora

Britanski marinci iskrcali su se u Reykjavíku gotovo bez ikakvog otpora. Island nije imao vojsku, a policijske snage bile su malobrojne i slabo naoružane. Britanci su brzo preuzeli kontrolu nad lukom, komunikacijama i ključnim institucijama.

Islandska vlada službeno je prosvjedovala zbog kršenja neutralnosti, ali nije mogla učiniti mnogo više od toga. Britanske vlasti obećale su da će poštovati islandske zakone i da će se povući nakon završetka rata.

Zanimljivo je da su britanski vojnici u početku bili loše pripremljeni za islandske uvjete. Mnogi nisu imali odgovarajuću zimsku opremu, a dio postrojbi stigao je bez dovoljno karata i obavještajnih podataka. Unatoč tome, okupacija je provedena brzo i bez krvoprolića.

Dolazak Amerikanaca

Godine 1941. Britanci su dio odgovornosti prepustili Sjedinjenim Američkim Državama, iako SAD tada još formalno nije bio u ratu. Američke trupe preuzele su obranu Islanda uz pristanak islandske vlade.

Time je Island postao važno savezničko uporište u bitci za Atlantik. S otoka su nadzirani njemački brodovi i podmornice, a saveznički konvoji dobivali su dodatnu zaštitu na opasnom sjevernom putu između Amerike i Europe.

Tijekom rata na Islandu je boravio velik broj stranih vojnika, što je snažno utjecalo na tamošnje društvo. Izgrađene su ceste, zračne luke i druga infrastruktura koja će kasnije imati velik značaj za razvoj zemlje.

Okupacija koja je promijenila Island

Iako je islandska javnost u početku bila ogorčena zbog britanske intervencije, rat je dugoročno imao velik utjecaj na modernizaciju zemlje. Gospodarstvo je ojačalo, infrastruktura se razvila, a Island je nakon rata postupno postao važna strateška točka Zapada tijekom Hladnog rata.

Godine 1944., dok je Danska još bila pod njemačkom okupacijom, Island je proglasio republiku i potpuno prekinuo veze s danskom krunom.

Britansko osvajanje Islanda danas se često opisuje kao jedna od najneobičnijih okupacija Drugog svjetskog rata, invazija na malu neutralnu državu koju saveznici nisu smatrali neprijateljem, nego teritorijem koji pod svaku cijenu nisu smjeli prepustiti nacistima.