Foto: Dalibor Sumpor
"UČENICI vole određenu neformalnost u mom radu", kaže profesor Dalibor Sumpor koji je, drugu godinu zaredom, proglašen najboljim profesorom u Hrvatskoj.
Sumpor je profesor biologije u Srednjoj školi Tina Ujevića u Kutini, a u nastavnom radu je već 15 godina. Dugogodišnje iskustvo svakako je bitna stavka, no, najbolji profesor u Hrvatskoj otkrio nam je još poneke detalje za koje smatra da su bili ključni u osvajanju ove titule.
Važno je napomenuti da su Sumpora izabrali sami učenici, putem ocjenjivačke online platforme "Ocijeni profesora" na stranici Srednja.hr, a upravo činjenica da su učenici u izboru imali glavnu riječ, cijeloj priči daje dodatnu težinu.
Pitali smo stoga trenutno najboljeg hrvatskog profesora što misli o svemu tome te što smatra ključnim u svom radu, a što su učenici prepoznali i zbog toga za izabrali za najboljeg.
Postoji li stvarno neka tajna, neki detalj koji možete izdvojiti kao ključan ili posebno bitan?
Pravila se znaju, ali dopuštam im, i tražim od njih, da otvoreno iskažu otvoreno svoje nezadovoljstvo ako u nečemu pogriješim ili ako smatraju da nisam u pravu, da predlože drugačije pa ćemo se dogovoriti, čak i u vrednovanju znanja.
Moraju osjećati da su prihvaćeni kao ravnopravni sudionici, a ne samo kao mladi ljudi koji eto moraju završiti školu kao nužnu stepenicu dalje. Ne libe se i vole određenu neformalnost u mom radu.
Kako biste opisali nove, mlađe, generacije?
U svom nastavnom radu dugom 15 godina, mislim da se pomak nekako dogodio 2006., od onoga što mi nastavnici volimo reći da je bilo lakše i s više poštovanja, u radu s generacijama prije. Postoji valjda tome pozadina. Ja još pokušavam dokučiti.
Sadašnje generacije su više znatiželjne, dostupno im je mnogo toga, priželjkuju od nastavnika doista puni angažman, ali i veliku empatiju i zainteresiranost za njihove probleme.
Što su učenici naveli kao ključno što Vas je dovelo do titule profesora godina, a što Vi mislite da je ključno? Poklapaju li se mišljenja?
Otvorenost za njihove probleme i za novo, pristupačnost da mi se požale, porazgovaraju sa mnom individualno ili u razrednoj diskusiji, pitaju za savjet, ne samo vezano za cilj nastave, nego i o problemima iz njihove svakodnevice.
Treba biti ponekad ne samo nastavnik, nego se neočekivano nađeš u ulozi koja pripada njihovim roditeljima. Uz dužno poštovanje, jer znam da su roditelji primarni u odgoju svoje djece, moramo svi biti svjesni kako smo i mi njihovi nastavnici nužno uključeni u njihov život.
Tu su i dobro raspoloženje na satu, iskrenost i empatija, to su takođeri njihovi svojevrsni imperativi koje priželjkuju.
Je li tanka granica između opuštenog stila predavanja i toga da profesor izgubi autoritet?
Ne nužno, jer razred treba znati voditi djelotvorno. Dogovoreni sustav pravila smanjuje sukobe oko discipline, prazni hod i ometanje. Oni znaju moja očekivanja počekom svake godine. Ne namećem autoritet, on se mora steći.
I kakav je osjećaj biti (dvaput zaredom) izabran za najboljeg profesora godine?
Lagao bih kada bih rekao da mi ne godi, iako zaista ne volim biti eksponiran u životu i radu.
Nastojim što bolje, puno radim u školi i van škole i moji učenici, a imam tu sreću da su odlični, eto, ocijenili su me kako smatraju da trebaju.