U MORU intervjua koje je Konstrakta u posljednje vrijeme dala i u hrpi tekstova koji su o njoj nedavno objavljeni ispod radara je prošla jedna stvar koju je pjevačica rekla nekoliko puta. U intervjuu, koji je prije tjedan dana prenio Danas, Konstrakta je objasnila kako stih o Meghan Markle "predstavlja one načine na koje je naša pažnja usmjerena i koje mediji koriste da bi stvorili sadržaj koji je često besmislen i prazan".
Tezu je ponovila i za Eurovision TV, rekavši kako je Meghan Markle "predstavnica svih onih ljudi u medijima na koje smo fokusirani".
U ovim izjavama na prvi pogled nema ništa sporno, no one dolaze iz jednog specifičnog kulturnog miljea koji se postavlja kao da je iznad nekih drugih. A ovaj koji je "ispod" je, naravno, treš, brz, konzumeristički, zavodljiv i jako, jako popularan. I, naravno, "besmislen i prazan". Sve što In corpore sano nije.
I to je pitanje kulture
Ova opaska proizlazi iz miljea koji voli sam sebe smatrati mjerilom dobrog ukusa i propisivati na što bi trebalo, a na što ne bi trebalo kliknuti, što bi trebalo slušati, a na što bi trebalo kolutati očima, u čemu se smije uživati, a što se može trošiti isključivo ironično.
Taj milje ima svoje ime i on se zove, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu, urbana srednja klasa koja živi, pretpostavimo, u Lenucijevoj potkovi ili u "krugu dvojke".
Krleža je svojevremeno u jednoj anegdoti opisao kako su na terasi hotela Esplanade dvije gospođe sjedile i razgovarale na njemačkom, dok je niže niz ulicu neki divljak jeo burek. Te su gospođe iz prispodobe, možemo to pretpostaviti, bile frapirane takvom orijentalizacijom svog mitteleuropskog burga.
Isto su tako i njihovi pandani iz 21. stoljeća frapirani time što klinci briju na trep i cajke, Jalu Brata i Bubu Corellija, i što "dokone kućanice" čitaju članke o frizurama slavnih osoba, a teško im je prihvatiti da je kultura sveobuhvatna.
Od Beovizije do vojvotkinje od Sussexa
Antropološka definicija kulture, koja vrijedi barem sto godina, jest da je to ukupnost životnih aktivnosti nekog društva, od ultrapopularnog nogometa, preko performansa i sudjelovanja na Eurosongu, do koncerata za klavir, čembalo i rog, koje većini ljudi ne pada na pamet pustiti na YouTubeu.
Tko su, dakle, ljudi koji konzumiraju ovaj sporni sadržaj? Ljudi koji žive u Novom Beogradu ili u Dubravi, koji na putu do posla puštaju Narodni radio, koji žive za Dinamo i Zvezdu. To ste vi, dragi čitatelji, koji ćete nakon što do kraja pročitate ovaj tekst, odlomak ili rečenicu još desetak minuta klikati na vezane vijesti i čitati o hrpi drugih tema, od Milanovićevih provala do tračeva o nogometnim transferima.
To su, ironično, i ljudi koji su Konstraktu svojim glasovima poslali na Eurosong. Gledanje Beovizije nije baš toliko udaljeno od čitanja o ljepoti kose vojvotkinje od Sussexa. Baš kao što je i sam Eurosong za mnoge "besmislena i isprazna" manifestacija blještavog kiča s elementima etno egzotike.
To je, da budemo potpuno jasni, ponekad svatko od nas. I to je sasvim ok.
Vrijeme je da priznam - neironično slušam Acu Lukasa
Problem s Konstraktinom izjavom o besmislu i praznini je što nas pokušava uvjeriti da to nije ok, implicirajući da je to istovremeno i stvar morala.
Evo pojašnjenja: "Ako sluša Dubiozu kolektiv i Hladno pivo, onda je sigurno liberal, a ako sluša Acu Lukasa, onda je konzervativna seljačina." Time se stvar bitno pojednostavljuje, a narodnjaci su izvrstan primjer za to jer se obično opisuju tek kao "soundtrack tranzicije" u Srbiji. To oni svakako i jesu i njihovi su pjesme i nastupi poslužili kao prikladna kulisa ratnim profiterima i mafijašima.
Ali otpisivati narodnjake kao idiote koje slušaju drugi idioti jednako je kao i reći da su Hercegovci sjebali Hrvatsku. Preuzetno je, generalizira, isključivo je i pokazuje nerazumijevanje kompleksnih povijesnih, političkih i drugih društvenih procesa.
Time se previđa i još jedna bitna stvar. Ljudi imaju širok raspon senzibiliteta i mogu uživati u svemu i svačemu. Ovdje moram priznati da potpuno neironično slušam, recimo, Acu Lukasa i reggaeton. Što ne znači da mi to određuje lifestyle, svjetonazore i ideološku poziciju. Malo treša ponekad dobro dođe.
Zamke dociranja
Kad se razgovara o Konstrakti, mora se uzeti u obzir i kontekst u kojem je napravila svoj proboj. Njena pjesma i nastup bodu kao u oči jer su izvedeni na Beoviziji i Eurosongu. Dajem ruku u vatru da njen performans s elementima glazbe (ili obrnuto, kako vam drago) ne bi dobio 10 posto sadašnjeg publiciteta da je izveden u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, što se isto tako komotno moglo dogoditi.
Time ne želim poreći dovitljivost njenog koncepta i izvedbe. I Konstrakta i Zemlja gruva imaju svoje mjesto u kulturi. Ali da si ne lažemo, to nisu baš najradikalniji primjeri koji postoje niti bi išta stvarno radikalno imalo šansu prismrditi nekakvom mainstreamu. Dendiji danas prolaze uglavnom kao parodije dendizma na Instagram profilima, a sve manje kao stvarne osobe koje svoj život shvaćaju kao umjetničko djelo.
Konstraktin stav o ispraznosti kulturnog i medijskog sadržaja koje suvremeni čovjek naših prostora troši dok se, kako je rekao pokojni psihijatar Robert Torre, "na zadovolji u svom konzumerizmu", pojednostavljen je, ciničan i docirajući. Ako ovako nastavi, mogla bi se pretvoriti u skorojeviće kojima se ruga, koji su je napali zbog glupog stola i kojima se zbog toga kasnije opravdavala govoreći kako nije znala i kako je imala temperaturu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.