Foto: Marko Čolić
U SURADNJI s YugoPapirom odlučili smo se prisjetiti kako je započeo turistički boom u Međugorju.
Srpanj 1987.: Prije šest godina, vidiocima se u Međugorju, kraj Čitluka, ukazala Gospa. Danas to mjesto posjećuju hodočasnici iz cijeloga svijeta: pruža im se prekrasan vidik na čudesnu dolinu u kojoj bi trebalo učiniti još mnogo toga da bi bili ugošćeni kao prava turistička klijentela. No vidioci koristi, koju bi mogla imati šira društvena zajednica, kao da ne postoje...
U lipnju 1981. godine do vidilaca sam došao bez muke, šestoro klinaca nadugo je i naširoko pričalo što im Gospa kazuje kad im se ukazuje, čak smo dogovorili i zajednički sastanak s Madonom. Na žalost, na tom sastanku bio sam usamljen, i tako mi je propao eventualan kontakt sa "ženom u srebrnoj haljini, koja leti pola metra iznad zemlje i oko sebe širi neku svjetlost".
Nema više ni starca, kojemu su me vodili da mi dokažu da je progledao zahvaljujući čaju od trava ubranih na mjestu gdje se Gospa prvi put ukazala. Starac je odmah pogodio koje mi je boje odjeća, ali nikako nije mogao pogoditi izlaz iz kuće, a nije se ni pravilno okrenuo prema objektivu foto-aparata.
Pojedinci u Međugorju tada su se trudili da dokažu da u svemu tome nečega ima. Sada to više nije potrebno. Gotovo da ne povjeruješ kako se jedan kraj može izmijeniti za šest ljeta...
Već na prilazima Čitluku iznenada se upada u prometnu gužvu, u kolonu u kojoj je glavnina automobila inozemnih registracija. Dakako, najviše je Talijana, a neki smatraju da su Talijani i najzaslužniji što je naša Gospa osvojila svijet.
Već pri skretanju za Međugorje, koje je četiri kilometra udaljeno od općinskog središta, zadivljuju nove višekatnice koje se doimaju kao mali hoteli. Pokraj jedne teniski je teren, a kažu da će ih uskoro biti još. Uska cesta često podsjeća na brvno na kojemu se susreću ona dva legendarna ovna. Najsuvremenije cestovne krstarice nikako da se mimoiđu, tako da se ovdje glasnije čuje nervozno zavijanje sirena negoli crkvena zvonjava.
Nakon jednog mostića i okuke u obliku lakta, započinje vašarište zbog kojega treba crvenjeti. Na tom gotovo kilometar dugom potezu nikao je cijeli platneni i montažni grad. Prodavači, kao u istanbulskoj Kapali-čaršiji, vuku za rukav, gnjave vas da kupite drvene čaplje, gusle od javora, opasače od raznih materijala, u svim bojama. Tek negdje pri kraju nude se i statue Gospe u različitim varijantama.
Na ulazu u mjesto, za mnoge, sveto, namjernike dočekuju prizori koji u sebi nemaju ni trunke svetosti. Ovdje je uočljiv samo zahuktali lov na lovu, pogotovu ako joj ime nije dinar. Ovih uzavrelih dana najbolje prolaze prodavači najobičnije vode, ili instant osvježavajućih pića. Za čašu vode traže 200 dinara, a za sok čak i tisuću. Tko voli, nek' izvoli!
Ma što voli - mora! Teško je izdržati cijeli dan na suncu i još se pentrati po svetim mjestima. Ako vam, ne daj bože, još i prigusti da morate obavljati fiziološke potrebe, onda se pripremite za najskuplje WC-usluge. Kratko "zadržavanje" stoji od 500 do 1000 dinara (novih) a duže gotovo dvostruko više. Ovdje se sve usluge mogu platiti i u devizama...
Vagon svijeća
Sve u svemu, mjesto, u kojem bi se trebao pronaći mir za one koji su došli moliti Gospu, posjetioce dočekuje kaotično stanje, posvemašnja društvena nebriga za milijarde deviza što prolaze pored nas i slijevaju se u privatne džepove. Da se u Međugorju na vrijeme reagiralo, već bi to bio zlatan turistički rudnik; ovako, to je još samo jedno od područja sa šansom da se nadoknadi propušteno.
Koliki je ovdje promet, najbolje kazuju slučajni razgovori s prodavačima ispred platnenih krovova. Istina, krajnje su nepovjerljivi prema novinarima, no ponekad im se omakne koja riječ
pa kažu, recimo, da je neki privatnik iz Kamnika za samo dva dana prodao cijeli kamion svijeća, ili da je jedan trgovac svega i svačega iz okolice Kruševca za dva mjeseca zaradio više od pet starih milijardi.
Kruži tu još niz biznis-priča od kojih pamet da stane. Kao, Međugorci više nemaju vremena da se hrane doma, ali zato imaju love da uživaju u u ovdašnjim restoranima. Najslabiji automobil je mercedes, a stojadin ili golf služe za poljoprivredne radove.
Lokali niču i na nemogućim mjestima. Otima se bukvalno svaki komad zemlje, čak ih je na prostoru oko staze, kojom se penje do mjesta prvog ukazivanja Gospe, niklo već nekoliko. Dolje, u međugorskoj dolini, uz zvonike najslikanije crkve u nas, Sv. Đakova, privlače pažnju i brojni kranovi što ekspresno podižu nove objekte.
Oni koji su uspjeli otvoriti radnje do 24. lipnja sretno su trljali ruke, jer taj je dan stiglo ovamo više od 25.000 posjetilaca. Lova je tekla potocima. A šestoro dojučerašnjih klinaca, Ivan Dragičević, Jakov Čolo, Marija Pavlović, Mirjana Dragičević, Vicka Ivanković te Ivanka Ivanović, danas već momci i djevojke, sretni su što se potvrđuje ono njihovo da im je Gospa 24. lipnja 1981. godine između ostalog govorila da će se ovdje dogoditi čudo, da će se mnogo toga promijeniti.
Ovamo stižu Kanađani, Australci, Japanci, Singapurci, Irci, Amerikanci, Kinezi, Vijetnamci, Afrikanci i vjernici iz gotovo svih evropskih zemalja, pa ako je Gospa mislila na te promjene, imale je pravo. Zbog Gospe u Međugorju, to nitko ne krije, već nekoliko godina bez gubitaka posluju svi hoteli na širem području Hercegovine, te nekoliko njih u Neumu i Dubrovniku. Organiziranim dovođenjem vjernika prije su se uglavnom bavile neke inozemne agencije, osobito iz Italije, a posljednjih godina tim se poslom bave i domaće turističke kuće koje priznaju da se ovdje može dobro zaraditi.
Egon Konradi, direktor ljubljanskog Kompasa tvrdi čak da će se investicija od 200 starih milijardi za prvi hotelski objekt isplatiti već za tri godine. Poznata turistička organizacija, zajedno s mostarskim APRO-om, predviđa da će u Međugorju za tri mjeseca podići naselje bungalova sa 300 ležaja i svim pratećim sadržajima.
5000 ležajeva
Jurica Musa, predsjednik Općinskog komiteta SK Čitluk, i Ivan Bevanda, predsjednik OK SSRN, u uvodnom dijelu razgovora rekoše nam da se u posljednje dvije godine situacija s događanjima u Međugorju izmijenila i da je sve postavljeno u realne okvire.
"Razvoj turizma u našoj komuni sad je postao glavna preokupacija svih društveno-političkih snaga. U toj privrednoj grani vidimo velike šanse za razvitak kraja - tvrdi Bavanda. - Ljubljanski Kompas prva je radna organizacija koja je krenula s velikim turističkim poslovima, pa se nadamo da će za sobom povući i druge da ulažu u napredak ovoga kraja i šire društvene zajednice. Naši su privredni planovi da SOUR APRO bude okosnica cjelokupnog razvoja i da se zajedničkim ulaganjima ide naprijed. Ne možemo više dopuštati da se turizam na našem području razvija stihijski i bez ikakve društvene kontrole. Organiziranim akcijama poboljšat ćemo i našu sigurnosnu situaciju. Vidite, još nitko točno ne zna koliko turista stiže u Međugorje i iz kojih sve zemalja."
Šimun Musa, direktor Turističkog centra Čitluk-Međugorje, radne organizacije u osnivanju, kaže: "Naš Turistički biro pokleknuo je pred najezdom gostiju, i po zakonskim propisima morali smo se registrirati kao radna organizacija. Nadajmo se da ćemo unijeti mnogo više reda u turističkoj ponudi općine. Pokušat ćemo da objedinimo sve aktivnosti agencija iz zemlje i svijeta koje se budu zanimale za naše područje. U ovom trenutku Čitluk nudi 5000 ležajeva u kućnoj radinosti. Prema našoj računici, a ona se temelji na prijavama gostiju, do kraja godine očekujemo 400.000 posjetilaca. A u travnju i svibnju ovdje je boravilo više od 150.000 gostiju. Lipanj i mjeseci koji slijede bit će još boIji."
Noćenje u Čitlučkim sobama za domaće posjetioce stoji od 3800 do 5300 dinara, a pansion od 11.000 do 12.000 dinara. Talijani noćenje plaćaju 13.800 lira, a Nijemci 20 DM. Cijene gotovo više nego na Jadranu, a posao cvjeta! Nema straha da će sezona zakazati. No ipak je pitanje kako će dugo još međugorsko čudo biti privlačno.
U Župnom dvoru u Međugorju razgovaram sa fra Ljudevitom Rupčićem: "Prema našim ocjenama od 1981. godine, ovdje je boravilo oko devet milijuna ljudi, od toga su gotovo dvije trećine bili inozemni posjetioci. Mi ne organiziramo ta hodočašća, mi samo primamo vjernike i radimo s njima. Naše su mogućnosti vrlo skromne i tim ljudima pružamo minimum religioznih potreba koje traže. Primjetan je drukčiji odnos općine prema posjetocima koji dolaze u Međugorje i vidljivo je da se sada pokušava nadoknaditi ono što je propušteno, ali treba to raditi smišljeno i nenametljivo..."
Staza ukazanja
Fra Rupčić žali se na prostor oko crkve i na stanje župnog dvora. Vjerskim službenicima posebno smeta to mnoštvo neukusnih prodavaonica koje okružuju prostor. Uočljiva je bolja suradnja u samim crkvenim okvirima da bi gužvi s posjetiocima-vjernicima bilo manje i da bi se njihove potrebe mogle zadovoljavati na daleko višoj razini.
No još je oko Crkve sv. Jakoba čitav niz provizornih ispovjedaonica. Gotovo na svakom metru po jedna je stolica na kojoj sjedi svećenik i prima ispovijedi na jeziku koji je naznačen na tabli ispred njega.
U crkvi i ispred nje nesnosna je gužva, pogotovu oko 19 sati, u doba kad se Gospa obično ukazuje vidiocima. Nije teško zaključiti da je i crkvi u Međugorju, i ne samo njoj, u interesu da bude više reda u svemu. Pogotovu u takvim društveno-političkim okolnostima, kad se kao normalno prihvaća sve ono što je u Međugorju vezano isključivo za vjerska ponašanja.
Vjerski turizam ovdje je shvaćen kao nešto svakodnevno, i treba još podosta toga učiniti da se i taj kraj naše zemlje, ne samo u vjerskom pogledu, dostojno predstavi, pogotovu inozemnim posjetiteljima.
Na kraju krećemo put staze ukazanja.
Stazica koja se prije šest godina gubila u bodljikavom gustišu sad je već proširena gotovo kao put kojim smo stizali u Međugorje. Do tog već legendarnog brežuljka treba prevaliti uspon dugačak oko 400 metara, po vrlo oštrom kamenju.
Vjernici uglavnom put prevaljuju bosonogi. Na samom mjestu gdje se prije šest ljeta, 24. lipnja, mališanima "ukazala Gospa", nekad je bila najobičnija rupa u kršu, u koju su vjernici preda mnom bacali na tisuće maraka, dolara. Sada se tu nalazi mnogo vjerskih simbola i gomila začađenog kamenja od tisuća svijeća koje su tu gorjele.
Nesvakidašnju tišinu, iako je ovdje na tisuće ljudi, povremeno narušavaju zvukovi koji podsjećaju na atmosferu u kamenolomu. To posjetitelji s raznih strana svijeta lome kamenje i sa sobom pokušavaju odnijeti komad "svetog krša".
Za one slabije, kojih stotinjak metara dalje, brine se dvoje mladih umjetnika iz Mostara. Nakupili su raznog kamenja, vješto ga obojili, na njemu na raznim jezicima napisali - Souvenir of Međugorje. Cijena? Koliko tko da. Pred njima bome lijepa gomilica novca, čak i deviznog porijekla.
Inače, Gospa se više ne ukazuje na ovom mjestu. "Prebacila" se pred Župni dvor i pojavljuje se, tako bar vidioci tvrde - a njih sada predvodi Marija Pavlović - samo jednom na mjesec.
Obično oko 25. dana u mjesecu. Poruke joj se uglavnom odnose na mir, molitvu i slogu među ljudima. Fra Rupčić tvrdi da je bilo stotinjak raznih slučajeva kad je Gospa pomogla, a najsvežiji je primjer jedne vjernice iz Rima, koja je više od desetljeća bolovala. Nakon posjete Međugorju, njeno se zdravlje potpuno normaliziralo, a to su, navodno, potvrdili i brojni talijanski liječnici...
No pustimo Gospu da radi svoje, a mi poželimo da se ovozemaljska posla u Međugorju i Čitluku napokon srede i da turizam bude privredna grana koja ne samo ovdje donosi čudo.
Napisao: Pavle Pavlović, snimio: Marko Čolić (Studio, 1987.)