BORIS Dvornik umro je na današnji dan 2008. godine. U spomen na legendarnog glumca u suradnji s Yugopapirom objavljujemo tekst iz 1990. godine.
Rujan 1990: Boris Dvornik je dobitnik ovogodišnje nagrade za životno djelo Slavica. Stručna komisija festivala u Nišu (Rade Marković, Branko Gapo i Milan Vlajčić) ovako je obrazložila svoju odluku: "Boris Dvornik je već 30 godina među najdragocjenijim glumcima jugoslavenskog filma. Od uloge u filmu Deveti krug (1960.), kad je naprečac osvojio publiku i kritiku, Dvornik ostvaruje veliki broj zapaženih i izuzetnih uloga u golemom žanrovskom i karakternom opsegu. Bio je podjednako sjajan u komedijama i farsama kao i u dramama, ratnim akcijskim filmovima, pokazujući veliku moć transformacije i karizmatskog hvatanja gledališta za dušu i srce. Veliki broj autorskih i filmskih djela našao se u vrhu poslijeratnog jugoslavenskog filma zahvaljujući i dragocjenom doprinosu Borisa Dvornika."
Kako je počela blistava karijera ovog šarmantnog pedesetogodišnjaka?
"Blistava karijera je počela u paklu Devetog kruga", kaže Dvornik i na tren prekida razgovor, da bi kod Amerikanca naručio slavljeničku gozbu.
"Ej, kako se ovdje jede, toga nema na svijetu! Eto ti, još kao dijete sam se htio baviti filmom. Imponirala mi je popularnost filmskog glumca, što je sada preuzela televizija. Poslije završetka glumačke škole u Novom Sadu dobio sam angažman u Srpskom narodnom kazalištu, a nakon toga u Jugoslavenskom dramskom u Beogradu. Sjećam se, Karlo Bulić me je vodio po teatru, kojim su tada upravljali Miroslav Belović i Jovan Ćirilov - da vidim gdje ću igrati.
No ja sam se odlučio da ne potpišem ugovor i da odem u Zagreb na Akademiju i sve ispočetka, baš zbog toga što me više zanimao film od kazališta. I nisam pogriješio. Već na prvoj godini zagrebačke Akademije dobio sam glavnu ulogu u Štiglicovom filmu Deveti krug. I da nije onako dobro prošao, sigurno bih ostao u teatru, a ne na filmu. Deveti krug je izbacio i Dušicu Žegarac, i mene, i još neke ljude, i eto, taj filmski brod plovi već 30 godina."
"Učio sam u kinu"
Prva iskušenja?
Ne pamtim ih jer ja u to vrijeme ništa nisam znao. Sve sam radio po instinktu. Film sam znao samo po gledanju iz prvih redova kina. Tad je to bila cijela moja škola jer u to vrijeme kazališne akademije nisu imale filmsku katedru. Danas školovani glumci dolaze pred kamere dosta spremni i to se vidi. Baš zato ne volim gledati svoje prve filmove. Iz sadašnje pozicije vidim da sam u tim projektima učio.
A tko su bili učitelji?
Naravno, redatelji. I publika! Ja poštujem kritičare i svaka im čast. Ali, ako film nema gledatelje, ne priznajem da je dobar. Jesi li ti vidio neki američki film koji je dobio šest, sedam Oscara a da nije imao publiku? Prema tome, neka mi nitko ne kaže da radi film za sebe i svoju obitelj. Film se pravi za publiku!
Kažu da čovjek uči na greškama; je li bilo toga?
Bilo je više grešaka nego pravih poteza. Naročito u početku. To su zaista bolna, ali prava iskustva. Na primjer, nisam znao što je groplan. U sljedećem filmu sam znao kako treba igrati u groplanu. Tako sam i spoznao razliku glume u teatru i na filmu. A razlike su ogromne, što se i može vidjeti u našim starim filmovima u kojima su igrali kazališni glumci. Ta gluma je bila patetična, teška, olovna i neprirodna, neuvjerljiva. Ja nisam imao od koga učiti prije 30 godina, pa sam išao u kino i "kupovao" glumu od Amerikanaca.
Uzor?
Najveći glumac na svijetu - Marlon Brando. Takvu ležernost je imao i Jean Gabin. To je ta prirodna, jednostavna gluma. Znaš što, uvijek se glumci iz drugog plana batrgaju da bi se vidjeli. No kamera sve registrira i ne treba se mnogo truditi. Valja biti samo iskren. Na prvom mjestu razumjeti što je pisac htio reći i to, u dogovoru s redateljem, sprovesti.
"Pazio sam na sebe"
Kad su ti se prvi uspjesi počeli događati?
Dosta sam kritičan prema sebi. Čak ne volim gledati svoje filmove. Kad igraju stari filmovi na televiziji, izlazim iz kuće. Mislim da to nije dobro. No, kad već moram odgovoriti, prvi uspjesi: Kad čuješ zvona i U gori raste zelen bor Antuna Vrdoljaka, Most Hajrudina Krvavca, Događaj Vatroslava Mimice, Tragom crne djevojke Zdravka Randića, Hitler iz mog sokaka Vlade Tadeja, Derviš i smrt Zdravka Velimirovića.
To su filmovi koje sam radio prije petnaestak godina. Dakle, prvi uspjesi počeli su se dešavati na polovini karijere i tek sad mi se čini da bih mogao raditi pravi film.
Kako se Dvornik održao na vrhu 30 godina?
Vodio sam računa o sebi i nisam igrao sve što su mi ponudili. Odbijao sam uloge zato što je jako teško povratiti povjerenje publike. A tu glumac ne mora biti kriv; kriv može biti loš scenarij, redatelj. No to su velika iskušenja: treba živjeti, platiti struju, pa čovjek koji put zaboravi sebe. A ja sam pazio na sebe. Nikad nisam htio igrati negativce jer bih u tom slučaju iznevjerio publiku, zbog koje i radim ovaj posao.
Marlon Brando je igrao negativce!
Zato mu i zamjeram Posljednji tango u Parizu. Što je imao tamo da se batrga s onom malom i da je maže putrom? To Brandu ne treba, no on to sebi može dozvoliti, pogotovo u jednoj velikoj kinematografiji. Ja to sebi ne mogu dozvoliti, ni kao glumcu ni kao čovjeku. Zato prvo proučim scenarij da vidim koji sam ja u toj priči.
I mislim da je pisac najvažniji u filmu. Iza toga redatelj pa podjela uloga. I slažem se s onima koji kažu da su glumci najveća vrijednost jugoslavenske kinematografije. Ovi mladi, koji dolaze, mogu stati u rang svjetskih glumaca. I od njih, uz dobre scenarije, treba praviti zvijezde jer film bez zvijezde nije pravi film za publiku.
Publika je najvažnija! Nitko nije napisao da su na premijeri bila četiri kritičara, već da je film imao 200.000 gledatelja. Najvažnije je što publika hoće. A ona voli zvijezde.
"Narod s ovim nema veze"
Dvornik je očigledno zvijezda; koja je cijena popularnosti?
Ima glumaca koji kažu da im popularnost ide na onu stvar. To je laž! Svaki glumac teži popularnosti, a kad to dobije, onda se počne prema tome odnositi s ignoriranjem. Iz dva razloga: ili se pravi važan ili je ostario. Cijena popularnosti je što pomalo stradaju nervi jer čovjek nikad nije sam. No mi smo tu popularnost tražili i tu cijenu moramo platiti.
Što Dvornik radi kad ne snima?
Kartam s prijateljima, idem na ribu, volim ići brodom na Kornate, Lastovo, malo zapjevati i to je sve. I skuhati nešto.
Borisov recept?
Pašta fažol na brudet, sirotinjska hrana jer radi se o ribi koju ribari nisu uspjeli prodati. To su ribe raznih boja koje se prokuhaju s lukom i začinima po ukusu, s bijelim vinom. U drugom loncu se kuha grah. Kad se riba skuha, propasira se, ostaci bace. A u to propasirano doda se poluskuhani grah. Ja još ubacim žličicu Vegete. To je staro, mornarsko jelo.
Kad smo kod starosti, nagrada Slavica za životno djelo nameće pitanje: koliko se Dvornik osjeća starim?
Kad su prije desetak godina moji kolege dobivali Slavicu za životno djelo, neki su ih smatrali otpisanim. Ja sebe nisam otpisao! Imam 50 godina, a za te godine postoji itekako bogat repertoar. Mogu igrati očeve, a kasnije i djedove. I dobro se osjećam.
A kako se Boris, koji je igrao u svim krajevima Jugoslavije, koji u svim republikama i pokrajinama ima prijatelje, osjeća u ovo vrijeme pokušaja razdvajanja?
Narod s tim nema nikakve veze. Mene u Nišu primaju kao svoga, na Braču primaju Srbe kao svoje. Politikom se nisam bavio niti mislim. Svim glumcima bih poručio da se ne smiju baviti politikom. Razlog je jednostavan: moraju imati publiku svugdje. Za razliku od glumaca, političari imaju jedne ovdje, oni drugi ondje...
Vaše novine pišu jedno, naše pišu drugo, ne zna se što je istina, a što nije i ljudi to uzimaju zdravo za gotovo. Kasnije se pokaže da je to laž, ali to je već ušlo u ljude i brisati se ne može.
Glumci u akciji spasa
I, što onda?
Koga to baš zanima, neka ode u Knin i vidi jesu li ti ljudi ugroženi. I ja se spremam ići tamo. Predložio sam Bati Živojinoviću da po ključu napravimo grupu glumaca koja će svuda gostovati. Da stvorimo trupu popularnih glumaca po jugoslavenskom ključu koja će s određenim programom putovati od mjesta do mjesta. Ako drugi ne mogu, možda ćemo mi uspjeti smiriti te strasti, te pizdarije koje nitko ne opravdava.
Sad, kad smo radili ovu seriju Vlade Tadeja Neuništivi u Krapinskim Toplicama, Jovan Janićijević Janaćko, popularni Burduš, s velikim nepovjerenjem je došao na snimanje. I Ružica Sokić. Bata Živojinović nije! Janaćko i Ružica su se pitali kako će ih primiti u Krapinskim Toplicama. Poslije dva dana Janaćka nismo mogli odvojiti od tih prijatelja koje je on tamo skupio. I nitko ga tamo nije zajebavao, naprotiv, viđeni su na kolodvoru kako pjevaju svi zajedno.
Dakle, Dvornik nije član neke stranke, osim glumačke?
Pa rekao sam ti da se glumci ne smiju baviti politikom!
Da to ne bi bio Dvornikov najveći kiks?
Najveći kiks je ovaj razgovor s tobom. Namuči me, brate Srbine! Nego, da mi nešto pojedemo i popijemo, a ja ću se potruditi da se narod smije, a ne da plače.
Razgovarao: Dragan Gajer (RTV revija, 1990.)