Foto: Press
STATISTIČKI gledano, vjerojatno postoje ljudi koji očajnički žele pogledati "Inferno", treći film Rona Howarda u kojem Tom Hanks glumi profesora simbologije koji pokušava spasiti svijet pogrešno tumačeći slike.
Isto tako, neki ljudi odbrojavaju dane do trenutka kada će gledati Toma Cruisea kako strancima lomi udove u filmu "Jack Reacher: Never Go Back", filmu pomalo neobičnog naslova za bilo koji nastavak.
No, jesu li ove adaptacije meko ukoričenih knjiga koje kupujete na aerodromu zaista najproduktivniji način da se iskoriste zvijezde njihova kalibra? Hanks ima 60, a Cruise 54 godine i dosad su zaradili dovoljno novca koji bi im potrajao da žive još tisuću godina. Ne bi li trebali raditi nešto vrjednije od pojavljivanja u drugorazrednim akcijskim franšizama?
Naravno da bi trebali.
Činjenica je da je upravo njihova odluka ne mijenjati dobitnu formulu koja ih čini jedinstvenim fenomenima. I dok se Michael Douglas lagano približava mirovini, a Bruce Willis tone u čistilištu filmova koji nikad ni ne završe u kinima, Cruise i Hanks jedine su holivudske megazvijezde čija se imena još uvijek pojavljuju iznad naslova njihovih hitova, a tako je još od osamdesetih kada su postali popularni. Posljednji su primjerci svoje vrste, članovi "kluba Tom Tom".
Početkom 2016. Forbes je na svojoj listi najplaćenijih glumaca Cruisea smjestio na četvrtom mjestu, a oba Toma očito opravdavaju visoke honorare. U siječnju, The Numbers, internetska stranica koja se bavi analizom podataka vezanih za filmsku industriju, Cruisea je smjestila na šesto, a Hanksa na sedmo mjesto najunosnijih glumaca. Njihova karizma vjerojatno objašnjava taj Midin dodir, ali sve to ne bi vrijedilo mnogo da i sami nisu svjesni onoga što njihova publika očekuje od njih i upravo je to ono što im obje zvijezde neprestano serviraju.
Oni nisu samo glumci, oni su autori. Njihove filmove ne definiraju ni redatelji ni glumci, već oni sami.
Unatoč razlici u godinama, postoje paralele. Obojica su djetinjstvo proveli seljakajući se iz škole u školu. Obojica su u djetinjstvu bili predani kršćani, Cruise je čak želio postati katolički svećenik, a Hanks je svojevremno otkrio da je bio evangelist sklon mahanju Biblijom.
Obje su karijere započele romantičnim komedijama u kojima su glumili nasuprot nekonvencionalnim plavušama. Cruise je pao na prostitutku u "Risky Businessu" 1983., a Hanks na sirenu u "Splashu" 1984. Tijekom devedesetih njihovi su honorari doživjeli strelovit rast. Hanks je samo od "Forresta Gumpa" zaradio preko 70 milijuna dolara, a Cruise je isti iznos zaradio u "Nemogućoj misiji". Tijekom devedesetih obojica su nominirana za Oscara, ali Hanks je uspio osvojiti dva dok Cruise svoj kipić još uvijek čeka. Posljednje nominacije imali su početkom dvijetisućitih.
No, od tada...
Nastavili su raditi jake filmove s velikim redateljima. Steven Spielberg je česti gost kluba Tom Tom, a Clint Eastwood angažirao je Hanksa u "Sullyju". Ipak, postoji razlog zašto su se nominacije za Oscara osjetno prorijedile.
Jednom kad su ušli u srednje godine, nisu iskoristili priliku da eksperimentiraju s pomaknutim ulogama već se koncentrirali na projekte koji se uklapaju u imidž "zlatnih dečkiju" i promicanje vlastitog brenda. Cruise je pokušao popraviti svoj imidž nakon što se zaredala serija skandala povezanih s njegovom pripadnošću Scijentološkoj crkvi, skakanja po kauču gostujući kod Opre i neinformiranih komentara vezanih za psihijatre i antidepresive. Hanks je možda želio zadržati reputaciju "Najpristojnije slavne osobe na svijetu", što je dodatno ojačao kad je nakratko prekinuo džogiranje Central Parkom kako bi se priključio vjenčanju para koji nikada ranije nije upoznao.
Što god bio njihov cilj, Hanks više ne glumi gangstere (Road to Perdition) niti varalice s Wall Streeta (Vatromet taštine), a Cruise ratne veterane (Rođen 4. srpnja) ili muževe koji propituju vlastitu muškost (Oči širom zatvorene).
Prestali su riskirati.
Preletite li pogledom posljednje desetljeće u njihovim filmografijama, primijetit ćete koliko kontroliraju izbor likova koje najčešće glume.
Hanks se pojavio u filmovima kao što su The Terminal, tri filma prema knjigama Dana Browna, Larry Crowne, Extremely Loud & Incredibly Close, Saving Mr. Banks, Bridge of Spies, A Hologram for the King i Sully. Cruise u The Last Samurai, War of the Worlds, franšizi Mission: Impossible, Valkyrie, Knight and Day, dva filma prema knjigama Leeja Childa, Oblivion i Edge of Tomorrow. Kada biste u posljednji tren morali dizajnirati poster za bilo koji Cruiseov film, mogli biste napraviti krupni plan Cruisea stisnutih zubiju i dodati malo zamagljenja da sugerirate da se kreće velikim brzinama, a za Hanksove filmove njegovu siluetu na srednjoj udaljenosti, u odijelu, s aktovkom i zabrinutim pogledom. I ne biste pogriješili.
Gotovo svaki film koji su snimili u posljednjih petnaestak godina je učinkovita, ne pretjerano glupa, skupa, politički neizazovna zabava. Ništa nadrealno ili titlovano, bez previše krvi, psovanja ili golotinje (izuzev Cruisea bez majice), ne previše depresivno, ali ni urnebesno smiješno. Hanksovi filmovi su mahom drame, a Cruiseovi - trileri. Hanks neprestano glumi brbljave, šarmantne, ali pomalo izolirane likove koji žele učiniti pravu stvar. Cruise glumi aseksualne, buntovne, sportski građene samotnjake koji moraju nadrasti početni egoizam ili slabosti kako bi uništili sile zla. Njegovi likovi uvijek izgledaju i zvuče kao Tom Cruise, neovisno o tome radilo se o njemačkim pukovnicima s američkim naglaskom u Valkyreu ili plavokosim divovima iz romana Leeja Childa koji su u filmskoj verziji smeđokosi i očito, nisu divovi.
I gotovo nikad se ne pojavljuju u filmovima s ostalim velikim zvijezdama. U njihovom opusu jedan "Oceanovih 11" gotovo je nezamisliv. U Intervjuu s vampirom iz 1994. Cruise se pojavio uz Brada Pitta, Antonija Banderasa i Christiana Slatera, ali ubrzo je shvatio da film s Tomom Cruiseom mora biti o Tomu Cruiseu, a to je na uvijen način potvrdio i Brian De Palma u dokumentarcu "De Palma".
Pričajući o "Nemogućoj misiji" iz 1996. (ujedno i prvi na kojem je Cruise bio koproducent), De Palma govori: "TV serija bila je o ekipi, ali onda je to postao film Toma Cruisea. Prva stvar koju trebate učiniti? Pobiti cijeli tim". A upravo su to De Palma i njegovi scenaristi učinili. Kristin Scott Thomas i Emilio Estevez poginuli su na početku, a tim se nije pojavio do kasnijih nastavaka.
Njihova dosljednost se isplatila. Njihovo bogatstvo rezultat je gotovo nedostižno genijalnog oslanjanja na očekivano, pa je možda apsurdno tražiti da rade nešto drugo. No, usporedite li ih s avanturistički raspoloženim super zvijezdama njihova kova (Brad Pitt, Leonardo DiCaprio, George Clooney), a da ni ne spominjemo nezavisnim filmovima sklonog Goslinga ili Gyllenhaala koji pripadaju sljedećoj generaciji, ovaj nedostatak raznolikosti djeluje kao kukavičko traćenje njihova talenta.
I ne radi se tome da nisu sposobni iznenaditi izvedbom u stimulativnim filmovima. Cruise je pokazao da može biti zao u "Collateralu" ili zabavan "Tropic Thunderu". Hanks je pokazao svoj raspon u ulogama kao što su one u "Cloud Atlas", a posebno u posljednjim posttraumatskim scenama "Kapetana Phillipsa" ili u "Sullyju".
No, sve su to tek tragovi veličine koja je postala iznimka od pravila.
Platio bih da bilo koga od dvojice gledam kao Jokera u "The Dark Knight" ili Calvina Candieja u "Django Unchained" ili Daniela Plainviewa u "There Will Be Blood". Nemojmo zaboraviti Christian Baleovu interpretaciju Patricka Batemana u "Američkom psihu" koja je inspirirana intervjuom Toma Cruisea u showu Davida Lettermana (Bale je naveo Cruiseovu "intenzivnu ljubaznost s prazninom iza očiju" kao ono na čemu je utemeljio Batemana). Ne bi li bilo očaravajuće kada bi filmaši izbacili posrednika i angažirali Cruisea u glavnoj ulozi? Hanksa je u toj ulozi teže zamisliti, ali i to bi bilo daleko zanimljivije nego "Inferno" ili "Jack Reacher: Never Go Back".
Preveden tekst Nicholasa Barbera objavljen u The Guardianu.