Foto: Instagram
ANDRIJA MILOŠEVIĆ danas je jedna od najtraženijih zvijezda na Balkanu, a njegovi su ga obožavatelji navikli vidjeti s osmijehom na licu i dobro raspoloženog. Međutim, u intervjuu za srpski Blic otkrio je da mu u životu nisu uvijek cvjetale ruže.
Iz rodnog se Nikšića uputio na studij glume u Cetinju gdje je živio u sobici u studentskom domu, a nakon toga se počeo probijati u Beogradu.
"To je bilo drugačije vrijeme. Devedesetih nisam imao neku alternativu, morao sam ići naprijed. To je dobar način jer ništa u životu nisam napravio preko veze", smatra on.
Da dobar način nije uvijek lak način, osvjedočio se Andrija mnogo puta. Morao je svašta raditi da preživi, a neko je vrijeme prodavao novine.
"Nije me bilo sram što to radim. Znao sam da sam taj novac zaradio mnogo poštenije nego da sam ga stekao na drugi način. Trudim se pomoći mladim glumcima. Nemam tu vrstu taštine, volim mlade i talentirane ljude. Osobno sam to doživljavao od nekih divnih ljudi u mom životu koji su meni pomogli", ističe Andrija.
Kad se prvi put zaposlio u kazalištu bio je toliko siromašan da mu je kazalište moralo plaćati stanarinu.
"Divni ljudi su mi iznajmili stan i kupili mi žlice, tanjure i ostalo potrebno za kućanstvo jer si to tada nisam mogao priuštiti. Beskrajno sam im zahvalan i danas", priča glumac.
Priznaje da je nerijetko bio i gladan.
"Bio sam izrazito gladan i to mi je mnogo pomoglo u životu. Zahvaljujući tim situacijama danas mnogo bolje znam cijeniti određene stvari u životu. Hrana usporava mozak", tvrdi on.
Ipak, najteže trenutke u životu veže s obiteljskim problemima.
"Jedan od najtežih trenutaka mi je bila mamina dijaliza i kasnija transplantacija bubrega. To je meni osobno bio jedan od najtužnijih i najtežih trenutaka u životu. Međutim, ona je to pobijedila, sad je sve u najboljem redu. Otac mi je preminuo, to je za mene bio težak period, ali opet sam morao krenuti dalje", priznaje otvoreno
Također, ne krije da se naplakao u životu.
"Često plačem. Rasplače me tužna ljudska sudbina, ali najviše romantični filmovi. Zašto ne bih plakao? Toga se ne stidim. U eri mačomanije, kad su ljudi toliko otuđeni jedni od drugih i uopće se ne bave emocijom, već isključivo nekom agresivnom golotinjom, imam potrebu reći da ja plačem", zaključio je Andrija.