PRIJE nekoliko godina slučajno sam se, kako bi rekla laureatkinja iz nastavka ove rečenice, obreo na ceremoniji dodjele književne nagrade koja je tom prilikom uručena Dubravki Ugrešić za roman Lisica. Event se odvijao na terasi MSU-a, uz kanapeiće, koktele i korporativne štakore koji su prešetavali naokolo i kojima su i MSU i književnost i Dubravka Ugrešić bili samo posh kulisa za večernje druženje.
Vrhunac večeri, trenutak proglašenja pobjednika, bio je posebno veličanstven. Voditeljica, netko nepamtljiv poput Ide Prester (ne znam je li bila ona, nije ni važno), izvikivala je imena finalista – Dubravkaaaaaa Ugreeešiiiić – kao da najavljuje boksače koji se spremaju ući u ring.
Ok, nije ona taj delivery vjerojatno sama smislila, nego joj je Velika Korporacija objasnila kako funkcioniraju stvari. Niti je poanta u voditeljici, nego u tome da se u tom eventu književnost našla u ulozi pozadine vesele korporativne zabave.
Od MSU-a do MUO-a
Recimo to otvoreno: veliku većinu ljudi nije briga za Dubravku Ugrešić. Većinu ljudi nije briga za MSU, za Kožarića ili za štap Josipa Vanište; veliku većinu ljudi nije briga za Muzej za umjetnost i obrt, za Art deco ili za Meštrovićeve Indijance.
Većina Hrvata u tim muzejima nikad nije ni bila ili je bila jednom ili dvaput.
Ali ako nas, kolektivno gledano, boli neka stvar za postav Muzeja za umjetnost i obrt, zašto se, pobogu, podiglo toliko prašine oko vijesti da bi tamo mogao nastupiti MC Stojan?
Zgrada koja oživi kad je napadnu cajke
Zgražanje nad koncertom rodilo se u mračnom srcu naše malograđanštine. Treš Srbin – ili, ajde, treš pjevač – koji roka blesave tekstove za klince nema što raditi u Muzeju za umjetnost i obrt, kao da taj Muzej predstavlja esenciju hrvatstva koju će ugroziti barbari s Istoka.
Što nam znači taj muzej? Pa ne znači nam ništa, ili jako malo, što je šteta. To je ona lijepa zgrada, tamo je ona neka srednja škola, pored nje je ono čudno zdanje Glazbene akademije. To je kulisa, kamen koji oživi samo kad ga napadnu cajke. A to govori više o nama nego o cajkama.
Stvarno je perverzno da su ljudi koje za MUO nije briga frapirani idejom da tamo nastupi MC Stojan. Možda nas i nije briga za glupi muzej, ali smo ga kolektivno ubacili u ideju o nacionalnom identitetu kao nešto dostojanstveno i plemenito, kao himnu. Kao fotku s Matoševim kipom na Instagram profil.
Ali kad u Lisinskom nastupa Goran Karan ili kad se tamo održava stranački skup HDZ-a ili kad se u MSU-u finale književne nagrade najavljuje riječima Are you ready to rumble? (šalim se, nije išlo baš tako daleko), e s time već nemamo problem.
"Hrvati mi idu na jetra"
Goran Karan, skup HDZ-a i Rumble in the Jungle su valjda dio tog identiteta koji organski ne podnosi MC Stojana misleći da je bolji od njega. Ali nije ni bolji ni gori, nego je s njim na istoj ravni. To je otprilike jednak odnos prema kulturi, koja je pisce i njihove knjige pretvorila u pozadinsku buku gala večere. Mora da je zgodno prijepodne biti Europejac Krležina kova i šetati Gornjim gradom, a poslijepodne u ulici Hrvatske bratske zajednice (sic!) pljeskati Karamarku ili Plenkoviću.
A gatekeeperi, kojima će nastup MC Stojana narušiti njihov odnos prema vlastitom hrvatstvu, trebali bi se dobro zapitati na kakvom temelju on počiva kad ga može ugroziti srpski folker. Možda se u tome krije neka zamka. Kao što je u jednoj pjesmi napisao Boris Maruna "Možda je posrijedi onaj panični osjećaj/ Da su ti ljudi dio moje sudbine?"
A naslov te pjesme? Isto sasvim prikladan: Hrvati mi idu na jetra, iz zbirke Govorim na sav glas.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.