Foto: Luka Šangulin/Index
DONEDAVNO nije imala nijedan crni sako. Ne želi drobiti o ustašama i partizanima. Ne razumije kako političari dan nakon izbora zaborave sve što su obećali u kampanji. Ne treba dugo da shvatite da Ivana Ninčević Lesandrić nije tipična političarka.
Svjesna je tog i sama i zato nam je vrlo brzo otkrila da se ne vidi dugoročno u politici. Ne voli puno planirati, ali odradit će sve što je zacrtala i vraća se u privatni sektor. Već ima nekoliko ideja čime će se baviti. Hoće li propasti? Nije joj važno. "Pa i Bill Gates je najprije propao", kaže uz smijeh.
Je li joj žao što je ušla u politiku i što nije postala gradonačelnica, smeta li joj što se najviše piše o njenim odjevnim kombinacijama, pitanja su koja smo joj postavili. No, očekivano, najrazgovorljivija je bila kad smo pričali o poduzetništvu.
Krenimo s ozbiljnijim pitanjima. Vaša jača strana je poduzetništvo, u saboru ste malo više od godinu dana. Vidite li ikakve pomake u tom periodu?
Ne vidim nikakve pomake u odnosu političara prema poduzetnicima, pogotovo mikro i malim poduzetnicima i obrtima, ali trudim se što više inicijativa i prijedloga izmjena zakona uputiti u saborsku proceduru da napokon počnemo o tome pričati. Dosad smo imali nekoliko tema, no recimo kad dođe izvješće Agencije za malo gospodarstvo na snimkama možete vidjeti da u sabornici sjedimo dva zastupnika i ja. Svi prije izbora pričaju o poduzetništvu i gospodarstvu, a kad prođu izbori, nikog nema u sabornici. Nije valjda da mislimo da ćemo sve nezaposlene zaposliti u državnoj službi? Njih jedino može zaposliti privatni sektor, a to se ne može dogoditi tako da ih na to natjeramo. Zakonima možemo stvoriti uvjete da se razvija i zapošljava.
Kad ja čujem u kampanjama da ćemo zaposliti 200-300 tisuća ljudi - kako? S obzirom na to da sam i sama poduzetnik i to onaj koji je krenuo od nule, znam da postoje brojni zakoni koje te koče da se razvijaš, i to sve treba mijenjati. Ako se razvijaš, ne možeš sam raditi, moraš zapošljavati ljude - i eto jednog od načina smanjenja nezaposlenosti - razvijajmo mikro i malo poduzetništvo. HZZ ima razne mjere aktivne politike zapošljavanja, ali i te mjere bi trebale pratiti trendove na tržištu. Ne može se dogoditi da mi uopće nemamo kadar za nešto što je u Europi najtraženiji posao. Tu posebno mislim na IT sektor koji je našim institucijama apstrakcija.
Ima li, za razliku od sabora, vlada sluha prema poduzetnicima?
Zasad nisam to vidjela. Ministrica Dalić je popisala 547 neporeznih nameta i na tome je stalo. Kakve planove imaju, ne znam. Sve dosad su bile sitnice. Treba nam slobodno tržište i da jedinice lokalne samouprave omoguće poduzetnicima da se razvijaju. Poduzetnicima ne treba pomagati, samo nam omogućite uvjete za koje vas plaćamo.
Gdje se može uštedjeti u proračunu?
Smatram da je svaka osoba koja svoju plaću ne zaradi uhljeb i manje bi smetala da uopće ne dolazi na radno mjesto. Poduzetnik mora uzeti sedam dana godišnjeg da bi nabavio tri papira. Takva osoba nam ne treba. Nema pet stvari na kojima se može uštedjeti, mogu vam donijeti proračun koji sam radila i objasniti u svakoj stavci što se može promijeniti.
Jeste li više političarka ili poduzetnica?
Otkad sam u politici više nisam poduzetnica jer mi to zakon ne dozvoljava, ali u duši definitivno. Još uopće ne mogu shvatiti logiku političara jer mi nije jasno kako netko može nešto obećati pa tri dana nakon izbora zaboraviti na to. Želim, s obzirom na to da dolazim iz tog sektora i znam što sve treba mijenjati, kroz set inicijativa i izmjena zakona na kojima sam radila šest mjeseci i koje ću uputiti u saborsku proceduru, raditi na uklanjanju prepreka poduzetnicima. Nakon toga odlazim doma, u poduzetništvo. Ne namjeravam živjeti od politike, ne vidim se u tome dugoročno.
Je li vam žao što ste ušli u politiku?
Ovo je dobro pitanje. Žao mi je što vidim koliko je sve loše i koliko malo volje fali da profunkcionira, ali mi je drago što sam tu i mogu pokušati sve te inicijative staviti u proceduru i utjecati da prođu. To je jedini razlog zašto sam tu, ne mislim da sam netko tko će graditi političku karijeru.
Na što se najviše žale studenti i poduzetnici koje primate u svom zastupničkom uredu?
Najčešće primjedbe studenata su da kao oni mogu biti vlasnici tvrtke, ali ne i direktori što im je ogroman problem. Prvenstveno tu mislim na studente FER-a i FESB-a koji nemaju opciju biti izvanredni student, a kao redovni ne mogu biti direktori, što je totalni kupus koji imamo samo u Hrvatskoj. Zamislite apsurda, Hrvatska mi plaća studij, ja želim biti direktor i sudjelovati u tom plaćanju studija, a ne mogu. Što se tiče mladih poduzetnika oni najčešće dolaze po informacije vezano uz postojeće natječaje ili one koji su tek izašli pa im treba ispuniti aplikacije za EU fondove jer su sve te procedure jednom poduzetniku totalno neshvatljive i nemaju vremena za to. To je toliko zakomplicirano, što dokazuje i "velika" brojka povučenih sredstava iz EU fondova.
Studirali ste u Americi, koliko vam iskustva odande pomažu?
Puno. Upisala sam američki faks u Dubrovniku, ali sam imala opciju ići van, što mi je bio cilj. Amerikanci te kao ekonomista nauče totalno drugačijem razmišljanju. Cijeli sam život putovala i onda mi je jednog dana puknuo film: "Što ću ja svake dvije godine mijenjati državu jer imam nesposobnu vladu". Vratit ću se doma i otvoriti svoju firmu. Amerikanci te uče da pogledaš tržište i kad uočiš priliku, samo je zgrabi, nemoj analizirati. Ne sjećam se da sam na faksu ikad sjela i učila nešto, mi smo sve imali kroz praksu. Stalno su nam dovodili uspješne ljude koji su s nama pričali, radili i bili nam partneri na nekim projektima. Kad dođete tamo živjeti i onda se vratite u svoju državu, doživite civilizacijski, kulturni i poslovni šok. Kod njih nema "ne mogu" ili neću. Kod nas se ljudi previše boje da će propasti.
Je li razlog za to obrazovni sustav koji kod nas ne potiče ljude?
Sigurno. Po meni bi već u vrtiću djecu trebali učiti poduzetništvu da nauče cijeniti kad svojim radom zarade nešto. Trebalo bi učiti ljude kako da sami nađu posao, rade i zarade.
Vi ste, kako ste rekli, zgrabili priliku i osnovali Poduzetnički centar Solin koji je nudio usluge koje bi trebale nuditi državne institucije koje se financiraju iz proračuna. Kako ste se vi financirali?
Kad sam se vratila doma, imala sam u nasljedstvu zemlju od bake u centru grada, i pomislila sam da bih mogla tu napraviti starački dom. Prije toga bila sam izvršna direktorica hotela, zapravo je sve isto osim tog medicinskog dijela koji ja ne mogu raditi po zakonu. Tu sam izgubila godinu i pol dana, potrošila ušteđevinu da bi me oni šetali od vrata do vrata jer nisu znali što meni treba. Kad sam došla do financiranja, ispalo je da ne trebam dati tu zemlju i dići kredit, nego dati sve što moji preci imaju, a onda će se možda razmisliti hoću li dobiti kredit. Kad sam došla na pitanje EU sredstava, u čudu su me gledali. Tad sam zaključila da sam mlada, ne smatram se glupom, završila sam fakultet, radila kao direktor hotela, pa kako to da mi treba godinu i pol dana da dobijem informacije. Što je s ljudima koji imaju djecu i obitelj? Shvatila sam da postoji potreba za organizacijom koja će sve to nuditi na jednom mjestu i to sam napravila. Otvorila sam Poduzetnički centar kao poduzetničku potpornu instituciju koja će nuditi usluge pisanja projekata i pomoći besplatno poduzetnicima.
Nisam mogla raditi potpuno besplatno i shvatila sam da su u državnim agencijama i inkubatorima stranački uhljebljenici koji ne znaju raditi taj posao i treba im netko napisati projekte. Prvo sam radila besplatno dok nisam sama skužila cake koje ne pišu u uvjetima natječaja. Nakon toga sam otvorila svoju tvrtku i počela naplaćivati svoje usluge i radila sam sa svim strankama, a naravno, koristila sam i financiranje iz fondova – jer to i je moj posao.
Tako sam mogla financirati svoje plaće i plaće zaposlenika. Moje kolege kažu da smo bili humanitarna ustanova jer smo znali koliko nam treba da pokrijemo svoje plaće i toliko smo projekata odradili, a ostalo vrijeme smo posvećivali mladim poduzetnicima. Osnovala sam poduzetnički kamp u kojem je pobjednik bio Ivan Mrvoš s pametnim klupama, pa Mobilni interpretacijski centar koji sad ima 5-6 zaposlenih te Parklio koji su bili drugi najbolji startup na svijetu na izboru u Singapuru. Da, trebale bi to raditi državne agencije, ima ih nekoliko koje odlično rade posao, ali one su u velikoj manjini.
Jeste li se suočavali s komentarima da sigurno ne pomažete besplatno, jer tko bi radio besplatno?
Bilo je dosta toga, no kad se pročulo što radimo pucali smo po šavovima. Znalo je dolaziti i po 30 ljudi, a najgore je kad mi kažu da su ih poslali iz nekog regionalnog poduzetničkog centra. Ali ja uživam u tome, pogotovo kad mi dođu mladi ljudi sa super idejom i pitaju me: "Što ako ja propadnem?". Pa i Bill Gates je propao, koga briga? A to je naš mentalitet, jer nas odgajaju da nakon faksa ni u ludilu ne idemo na stručno za 2000 kuna, bolje je sjediti kod kuće i čekati posao preko veze. Mlade treba poticati da volontiraju. Neću nikad zaboraviti, kad sam s 18 godina položila vozački, otac mi je kupio automobil. Svako jutro me u osam sati budio da idem čistiti auto. Bila sam ljuta, ali zapravo mi je stvarao radne navike. Završila sam faks i konobarila, jer nisam imala iskustva. Kako bih bila izvršni direktor hotela da nisam konobarila i bila sobarica? Pokrao bi me svaki konobar. Mi bismo svi s faksa u direktorsku fotelju.
Vidjela sam da ste izjavili da biste svoj hobi, šivanje, pretvorili u posao.
To sam jednom izgovorila, ali to je zasad na razini ideje. Mediji stalno pišu o tome što nosim, a u kontaktu sam s bivšim krojačicama koje su ostale bez posla pa sam razmišljala da bismo mogli osnovati neku udrugu. Ja ću nositi tu robu, pa će imati besplatnu reklamu, hahaha.
Smeta li vam što mi mediji pišemo o vašim kombinacijama?
Smeta mi samo što niste nijednog kolegu tako iskomentirali. A to što mene komentirate... Ako netko ima posao zato što mene komentira, nek čovjek radi. Nekad mi je samo žao što će ono što stvarno radim pasti u drugi plan zbog toga, ali opet, naš mentalitet. Kod nas je žena žena, a žena u politici je još gora od toga.
Razmišljate li o tome hoće li vas fotografirati i hoće li se pisati o toj kombinaciji dok se ujutro prije sjednice oblačite?
Ne, to mi je gušt. Uzmem ono što mi padne na pamet. Kad uđem u sabornicu i vidim fotografe, nastojim proći okolo, no ne uspije mi svaki put, haha.
Na Instagramu ste otkrili da dobar dio toga što nosite sami šivate.
Nikad ništa ne bacam, ako sam nešto prerasla, to doniram. Sve što imam, prekrajam i spajam. Ova košulja je stara deset godina, mijenjala sam gumbiće... Guštam u tome, iako sad nemam baš vremena za to.
Većina zastupnika nema ni Facebook, a vi ste i na Instagramu. Razmišljate li o tome što ćete objaviti?
Instagram sam otvorila jer pratim trendove na društvenim mrežama, ne smatram se starom osobom. Ispočetka je bilo spontano jer nisam odvajala puno vremena za to. Kad sam skužila kako funkcionira, odlučila sam da će to biti moja privatna društvena mreža, jer su mi sve druge politizirali. Volim fotografiju, sad sam odlučila da će fotografije biti crno-bijele i tako...
Strahujete li zbog toga što objavljujete dosta privatnih stvari, primjerice može se vidjeti i vaš stan...?
Ja sam svoj stan uredila sama, zaradila sam za njega sama dok sam radila u firmi, sama sam si kupila auto. Može svatko doći i vidjeti koliko što košta. Privatnost su mi neke intimne stvari koje dijelim s bliskim osobama, a ovo materijalno - to što ima u mom stanu ima i u dućanu.
Posljednjih dana puno se priča o govoru mržnje na internetu. Jeste li vi imali neugodnih iskustava?
Nisam uopće imala. Ne brišem komentare, smatram da svatko ima pravo na svoje mišljenje i ima ga pravo izraziti, a da to ne ugrožava nikoga. Nisam za govor mržnje, ali teško je razlučiti granicu između slobode govora i govora mržnje. Nisam za kazne, više za edukaciju jer tko je taj koji će odrediti što je govor mržnje. Zar ćemo zaposliti još ljudi u državnu službu koji će cijeli dan čitati Facebook i lupati kazne?
Uglavnom se te rasprave kod nas vrte oko '41. i '91. Kako gledate na to da su te teme kod nas još uvijek aktualne?
Gdje krenuti? Ljudi se u nedostatku sadržaja, znanja i iskustava vraćaju na teme koje su svima poznate i onda pričaju jedino o onome o čemu znaju. Pa se dogodi to da je u sabornici tema malo i srednje gospodarstvo i nema nikog. Ustaše i partizani - puna sabornica. Smatram da trebamo raspravljati o bitnim temama. Dijete sam dragovoljca branitelja koji je bio u ratu pet godina, nije htio čuti da uzme mirovinu pa smo i ja i brat nakon faksa otišli van tražiti posao. Ja sam se vratila, brat je otišao u Austriju i vjerojatno se nikad neće vratiti. Mogla bih ja to stalno naglašavati, ali nema smisla. Postoji vrijeme kad se o tome može pričati, ali zašto svaki dan? To je gubljenje vremena. Kod takvih tema znam izaći iz sabornice, neshvatljivo mi je to.
Živite u Splitu, u Zagrebu ste zbog sjednica. Jeste li uspjeli upoznati grad?
Ne. Živim tu blizu sabora, dođem tu ujutro u osam, a izađem zadnja s tetama čistačicama. Ako želite raditi, posao zastupnika je zahtjevan. Nisam ni na Adventu bila, jedan dan sam samo prošetala. Obećavam da ću obići cijeli Zagreb u ove tri godine što mi ostaju.
Je li vam žao što niste postali gradonačelnica Splita? Razmišljate li o toj opciji jednog dana?
Ne razmišljam nešto dugoročno o funkcijama, razmišljam samo što mogu sad promijeniti, a gdje će me to odvesti... Što bude bit će.