TRENUTNO prolazimo kroz pravu malu revoluciju socijalno angažiranog pjesništva u Hrvata, a mladi i stari muzičari zaključili su da ne postoji bolji trenutak da iskažu svoj bijes. Snimiti pjesmu koja će postati "soundtrack revolucije" mnogim je glazbenicima neskrivena želja još od vremena kada su prvi puta poslušali Rage Against the Machine, Public Enemy ili protestni folk Boba Dylana ili Woodya Guthriea. Bez daljnjeg, reference su u oba slučaja opasno zastarjele jer bunt kroz glazbu vremenom je postao odlika aveti nekih minulih vremena.
Bijes protiv mašine
Ipak, čini se da su stari, mladi i neafirmirani glazbenici prepoznali "pravi trenutak", probudili se i zaključili da ti silni ljudi na ulicama nisu tamo zbog ugodne šetnje, druženja i čistog zraka. Čak je i Jadranka Kosor "progledala" i po dobrom starom običaju promašeno zaključila da je riječ o "sportu" ili natjecanju u tome tko će "strašnije pljunuti na HDZ". Naravno, nije joj palo na pamet da su svi ti "sportaši" rezultat HDZ-ove dugogodišnje olimpijade u krađi i sustavnom upropaštavanju gospodarstva.
No, da se ovo ne bi pretvorilo u jeftini populizam, pogled valja baciti na glazbenike koji u ovom trenutku svoj put do medijske pažnje sve češće probijaju iskazivanjem nezadovoljstva kroz stihove. Punkeri, rokeri, reperi pa čak i estradnjaci, udružili su snage i opalili po Vladi iako je najčešće kristalno jasno da socio-politički angažman nije njihova jača strana, ali oboružani su ispranim poštapalicama i nekako im nemate srca reći da su u najboljem slučaju "dražesni". Nezgodno sklepani stihovi tipa "nemam ni za kruha jer Vlada za mene nema sluha", strop su njihove društvene osviještenosti i dokaz da o cijelom cirkusu nisu previše razmišljali prije nego ih je gruba stvarnost klepnula po jajima. Val nezadovoljstva pronašao ih je nespremne pa u tih petnaest minuta nisu stigli napisati ništa smislenije. Na brzinu su skužili da se "Vlade" i "krade" rimuje, začinili to s "politika je kurva" i odjurili u studio. Bilo kako bilo, ljutitom punkeru/rokeru/reperu zaista ne bi trebalo gledati u zube jer dobar je sve dok je ljut.
Prosvjedna nota
S druge strane, morate se zapitati je li taj "bijes protiv mašine" rezultat stvarnog nezadovoljstva i ne radi li se zapravo o izuzetno neiskrenom načinu da svoje guzice stavite pod svjetla reflektora dok je bunt još uvijek "in". U ovom drugom slučaju, a postoji opravdana sumnja da se radi upravo o tome, takvi se "pop revolucionari" ne razlikuju previše od ekipe koja radi prigodničarske bljuvotine kakve imamo prilike slušati u trenucima kada igra nogometna reprezentacija, kada slavimo Božić, kada netko iznenada zaključi da je droga zlo ili kada se ljigavci zavuku u guzice stranačkih čelnika ne bi li opjevali njihovu besmrtnu težnju boljitku malog čovjeka. Nikada prije nisu guknuli o ovoj temi, taj ih problem vjerojatno ni ne zanima, ali ako svi pričaju o rušenju, valjalo bi napisati neku prigodnu. Da iza sebe nemaju nekoliko predizbornih angažmana za one koji su trenutno na udaru prosvjednika, budite sigurni da bi i brojni drugi estradnjaci iskoristili ovu priliku za barem jednu protuvladinu.
Na kraju krajeva, Hrvati i nezadovoljstvo političkom situacijom nerazdvojni su par i znate da ne možete pogriješiti čak i ako oko Božića ili prije ljeta ispalite: "Kradu nas, majku im abnormalno neuravnoteženu i lopovsku". Ipak, u posljednjih deset godina naša je ljutitost splasnula, a ako je protest kroz stihove odraz stanja u društvu, ispada da smo svih ovih godina živjeli u relativnom blagostanju. Malo smo gunđali, ali u načelu, bilo nam je lijepo. Odjednom, tu su "Ignore", "Ruswaj" i cijela vojska svježih nezadovoljnika koji izlaze sa spotovima, a čak se i Tonči Huljić ubacio sa "Anarkištom" koja se skoro pet minuta nazivala "potencijalnom himnom prosvjeda". Jer kad čovjek čuje revolucionarni poj Petra Graše i Huljića, istog trena i bez razmišljanja kreće u prosvjede vođen luđačkim bijesom, bezbrižno pjevušeći stihove njihove poletne pjesmice.
Možda je riječ o zabludi, nepotrebnom analiziranju nečeg što je svima jasno ili dobroj staroj nostalgiji za proteklim vremenima, ali kada je angažirane pjesme pravilo Hladno Pivo ili TBF, mnogo je toga djelovalo promišljenije, relevantnije i iskrenije. Prije svega zato jer stvari nisu bile u redu, a oni su na to ukazivali u trenucima kada su ostali rokeri jurili na Eurosong.
Novi val, stara priča
Novi val buntovnika jaše najobičniji trend i nimalo se ne razlikuju od tinejdžera koji trenutno ganjaju bolju poziciju na ljestvici. Ne postoji u tome ništa istinski loše ili pokvareno, ali djeluju kao Marsovci koji su se malo prije spustili na Zemlju, shvatili da u ovoj jazbini nešto opako smrdi i odlučili zaraditi neku kunu ističući očito. Nema tu stvarne ljutnje, nezadovoljstva i angažmana, radi se o pukom biranju najprimjerenijeg singla, a isti najčešće zvuči metiljavo i neuvjerljivo. Drugi i treći mjesec nekada su bili odlično vrijeme za ljubavne pjesme koje možete na neki način povezati s Danom zaljubljenih, a ove godine to su prosvjedne poskočice. Led probijate jednom "angažiranom", a nakon toga ubacite jednu o piću ili bivšoj koja vas je prevarila.
Hoće li njihove pjesme postati himne prosvjeda? Naravno da ne. Riječ je o benignim pojavama koje će, ili nestati ili se okoristiti trenutkom. Na posljetku, novovalni lovci na hit nisu ništa drugo nego klasični lovci na hit - stara priča. Veći je problem to što je znak za uzbunu uporno svirao svih ovih godina, a mi to nismo čuli od buke narodnjaka, Big Brothera, Farme, sapunica i grlenih domoljuba koji su arlaukali o neopisivoj ljubavi prema svom malom dijelu svemira i istovremeno u džep trpali astronomske iznose koje su za njih izdvajali isti oni koje danas tobože ruše.