KOMUNISTIČKA arhitektura u sumrak poprimi takav sjaj da ti đoja uopće ne treba. Dobije tako oštre obrise i postane kristalno jasna kao da si gutnuo dva bombona ili ušmrkao lajnu spida.
Peščenica u ljetni sumrak ima toliko boja da ti ne smeta ni to što se smrad iz zahoda osjeti čak i u bašti tog kafića-zalogajnice pa čak ni to što te cjenik na lošem njemačkom uvjerava da jedeš tschewape iako si normalno, kao i svaki put, naručio ćevape.
Ma zapravo, taj smrad, koliko god to paradoksalno zvučalo, djeluje smirujuće. Kao sidro koje koči da ti misli, u toj sumrak idili, ne odlutaju predaleko.
Za stolom do, sjede dva Cigića od nekih sedamnaest-osamnaest. Njima su me plašili, mahom Zagrepčani, kad sam tek doselio ovamo. Ne ovim klincima nego Ciganima općenito.
A meni su skroz kul. Čak i oni musavi klinci što žicaju po raskršću - cijelo vrijeme se smiju, dao im kunu ili ne. Isijavaju pozitivu kao partijaneri.
Ova dvojica nisu od tih. S njima je cura sličnih godina. Djevojka od jednog. Nije Ciganka, regularna Zagrepčanka. Bila je u posjeti njegovim starcima i sad se svi troje sprdaju na račun ciganske tradicije. Ona pita "Koliko će me tvoj stari platiti? Kaj misliš, na kolko me procijenio?" Smiju se.
Oni dvojica su obučeni kao reperi. Sve je tu - marame, NBA majice, Reebok patike, lanci. Tipični zagrebački klinci samo malo tamnije kože. Dogovaraju se da li da odu do Piranhe ili Aquariusa.
Sunce lagano zalazi. Klinci odlaze. Još jedno Ožujsko. Jako rashlađeno. Čekam povjetarac. Uvijek puhne u ovo doba dana. Onaj lagani kojeg skoro ni ne osjećaš osim ako si u kratkim hlačama i širokim boksama pa ga kužiš kako ti lagano pirka oko jaja. A jesam u kratkim hlačama i širokim boksama. I pijem jaaaako rashlađeno Ožujsko. Nakon ćevapa. Lagano naduvan.
Boje su sve zagasitije, a nebo postaje sve tamnije. Čekam uličnu rasvjetu i prva svjetla po prozorima. Tad je pogled s balkona ili iz kafića genijalan. Redovi stabala, redovi svjetiljki, hrpa prozora s druge strane pale se i gase i... mir. Takav mir da čuješ i vlastite misli.
Plaćam pive i ćevape. Cijena, prava peščenička, sve skupa trideset kuna.
Ljeto u Zagrebu dio je godine koji najviše volim. Gužva se preseli u južne krajeve, a ovdje zavlada totalna tišina koju tu i tamo razbije pokoji auto u prolazu, čisto da ti sjebe briju da si u gradu duhova.
Ljudi isto postanu nekako drukčiji pa je svima drago što te vide, a kad u takvom poretku stvari sretneš nekog poznatog, ovaj samo što te ne počne grliti i ljubiti. Vidiš mu na faci da mu je drago što te vidi, iako već par godina nemate niti jednu zajedničku temu.
Onda odete na pivo. Rashlađeno. Pa se zapijete, pa pričate jedan drugom stvari za koje niste ni slutili da su vam se, svo to vrijeme dok se niste vidjeli, dogodile. Kao mala rekapitulacija prošlih par godina. Samo, eto, treba malo usporiti. Dok povjetarac lagano pirka, a pivo je rashlađeno.
I teti iz trafike drago je što me vidi. Iako je već pogasila svjetla i s torbicom stoji na izlazu. Vidim to po izrazu lica. Ispred su dva stalna gosta, od nekih šest banki. U potkošuljama, svaki sa svojom rashlađenom limenkom.
Bok, sused! - pozdravljaju sa zidića.
Teta se vraća, pali svjetla. Zna da mi triba duvan. Dok vadi ispod pulta švercani ronhill, gledam novine - Bijelo dugme na skoro svim naslovnicama.
-Jeste bili na koncertu? - pita.
-Ne.
-Ja sam bila i bilo je odlično. Pravi spektakl. - nastavlja priču kao da joj se nigdje ne žuri - Istina, bila sam na suprotnoj tribini pa su mi djelovali kao mravi, ali na onom velikom monitoru se sve dobro vidjelo.
-Vratilo vas malo u mladost? - kažem i nasmijem se.
-Ma daaa! Osjećala sam se kao da mi je dvadeset.
-Tako triba! - zaključujem. Ona se smije.
-Nego, sused. - nastavlja - Zatvorit ćemo sljedeća tri dana, idemo na more, pa ak vam treba cigereta, da se pripremite.
-Ne triba, fala lipa, snać ću se.
-A rizle? - smije se.
-Ne, fala, ima dosta. - sad se ja cerim - Nego, dajte mi četiri Ožujska da počastim ekipu.
Stavljam jedno u kesu, dva dijelim stalnim mušterijama, četvrto otvaram i sjedam pored njih. Teta zatvara kiosk, pozdravlja nas i odlazi.
-Evo kaj je pravi Dalmoš! - kaže jedan od njih kad je vidio pive. - Smijem se.
-A ne kao onaj... kicoš Sanader. On premijer, a roditelji mu se u Caritasu hrane. - nastavlja drugi.
-Kaj, sad su i u Splitu na vlasti? - pita prvi.
-A jesu. - kažem - Zato se ja držin Pešče.
Cerimo se sva trojica. Oni lagano pijani. Ja lagano naduvan. Povjetarac i dalje pirka, a noć nastavlja padati. Pivo je i dalje hladno. Pozdravljam ih nakon desetak minuta i pive.
Na ulazu u zgradu dvije susede. Obje me pozdravljaju. Iskreno. Sa smiješkom. Kad sam doselio u tu zgradu, bila me frka svih tih penzića. Bio sam definitivno najmlađi stanar u ulazu.
Nakon deset dana, počeli su me zvat sused, pozdravljat me kao da se znamo godinama, a nakon dvadeset dana sam svakoj susedi nosio vrećice iz Konzuma, ili namještaj, ili nešto treće, već po potrebi.
Nije bilo frke ni za prvi tulum. Ni za drugi. Ni za treći. Samo bi me sutra pitali je li boli glava. I jesam li napokon našao curu. Da ne hodam tako zgužvan okolo, govorile bi.
Pogled s balkona na Pešči, u ljetni sumrak, religijsko je iskustvo. Pogotovo kad pored sebe imaš jaaaako hladno Ožujsko i tek smotanu đoju, a u pozadini svira Moby dok ti peščenički povjetarac lagano pirka oko jaja.
Svjetla već gore na suprotnoj zgradi, gori ulična rasvjeta, cesta je potpuno prazna, a u cijeli kvart se uselila takva tišina da ti se i Moby čini prebučnim.
A onda - mobitel.
-Di si više, rođak, pička mu materina, proć će lito bez tebe! - u pozadini totalni lom i ršum. Basovi ubijaju kao američki bombarderi.
-Evo, sidin na balkonu, pušin đoju i pijen pivu.
-Ovdje je totalno ludilo! Sad smo se sašili spidon pa idemo do Makarske! Pizda ka salate, stari! I to uvozne! A sve golo u pizdu materinu!
-Zakon! - kažem skulirano dok mi povjetarac pirka oko jaja.
-Kad dolaziš? - ovaj ne pušta.
Gledam Pešču u sumrak, slušam tišinu, pušim đoju, pijem jaaako hladno Ožujsko, Moby iz pozadine polutiho "I never ment to hurt you. I never ment to die. So, this is godbye.", pa kažem:
-Ne znan, rođak. Moga bi cilo lito ostat u Zagrebu.