INAČE skoro pa i ne čitam novine, ali kad u dva dana na naslovnicama vidiš dva dječaka s popriličnim životnim problemima, onda ti se najprije stisne nešto u grlu, a kad skužiš o čemu se u jednom od slučajeva radi, naprosto popizdiš.
…nisi smija bit sa strane jer da si osta sa strane to bi stvarno bilo sranje…
TBF
Jučer je tako na jednoj od naslovnica stajala slika malog dijabetičara koji čeka posvojenje. Nitko ga ne želi posvojiti jer je dijabetičar. A dijabetes je, koliko se kužim, u većini slučajeva genetska bolest. Ili, po domaću, prenosi se s koljena na koljeno, s generacije na generaciju. I sad, kad vidite tog klinca na naslovnici kako pognute glave bulji u bilježnicu, kad osjećate da dok bulji njiše nogicama naprijed-natrag jer mu još nisu ni do poda, i kad iznad toga vidite naslov tipa "Nitko me ne želi jer sam dijabetičar", ako imate imalo ljudskog u sebi, prođu vas trnci.
Naslov slike mogao bi biti "Tuga". Pa zamišljate tog dječaka kako iz škole iz koje svi klincu odlaze svojim kućama, dolazi u jedan od domova za nezbrinutu djecu i pita odgajateljicu "Zašto mene nitko ne želi?" Ova se ispočetka vjerojatno zbuni, ne zna što bi mu rekla, ali istrenirana je za takve situacije pa mu vjerojatno odgovara nešto u stilu "Kako te nitko ne želi, ja svaki dan jedva čekam da dođeš iz škole.", zagrli ga, izljubi i krene se igrati s njim da ovaj zaboravi na sva ta sranja.
Tete odgajateljice, ako ste takve, a nadam se da jeste, svaka vam čast! Ja vaš posao ne bih mogao raditi.
Onda nastaviš mozgati o tom dječaku. Nekako bi mu pomogao, ali kako? Da ga i pokušam posvojiti, odjebali bi me u startu. Nemam ni dovoljno godina, ni dovoljno love, ni ženu. Da nazovem starce i kažem da želim malog brata dijabetičara? Pitali bi me jesam napušen. Da nekoj curi upadnem s pričom da se uda za mene, da ću naći još jedan džob i da ćemo svi troje nekako krpati kraj s krajem? Zavarila bi mi u facu i nestala.
Možeš samo napisati nešto o tome i brijati da si, eto, kao, napravio nešto, a zapravo si napravio kurac. Isto kao i vi, gospodo Hrvati s dovoljno love i "sretnim brakom" koji ste pročitali taj tekst, rekli "jadan klinac" i zaboravili ga nakon pola sata jer imate "pametnijeg posla i dovoljno vlastitih problema". Uz dužno poštovanje, nabijem vas na kurac!
Danas se na naslovnici pojavio drugi klinac. I on ima genetskih problema. Ali ne radi se o bolesti. Mislim, barem u ostalim zemljama to nije bolest. U Hrvatskoj nekad je. Recimo, kad se čelni ljudi HVIDR-e krenu baviti genetikom. Onda dođe do toga da se klincu zabrani nastup na nogometnom turniru jer je Srbin. To se dogodilo u Vukovarsko-srijemskoj županiji.
Čelnik HVIDR-e je to objasnio izjavom tipičnom za takve tipove: "Turnir nosi ime poginulog hrvatskog branitelja i na njemu neće nastupiti Srbi." To što klinac o kojem se radi, kad je ovaj poginuo, vjerojatno nije bio ni rođen, tipovima iz HVIDR-e ne znači ništa. To, jebiga, za njih nije argument. Radi se o genetici. I sad, da mali prospe priču kako je ugrožen, da li bi je itko mogao osporiti? Jer kad si u tim godinama i kad ti netko zabrani nastup na nogometnom turniru za kojeg se ovaj vjerojatno spremao zadnjih mjesec dana, kojeg je nestrpljivo čekao, koji je za njega vjerojatno jedan od događaja godine, onda ti to sruši svijet.
Mislim, muška populacijo čitatelja, sjetite se sebe s deset godina i školskih nogometnih turnira i kako ste se osjećali u tim trenucima. A sad se sjetite svih onih klinaca koji nisu mogli igrali jer su bili debeli, smotani, spori… Ili se sjetite sebe ako ste bili jedan od njih. Pa sad promozgajte malo i o tom klincu i njegovom dolasku kući nakon što je dežurni HVIDR-in stručnjak za genetiku odlučio da "nije sposoban" za nastup na turniru. Pa će i on pitat mamu ili tatu "Što nije u redu sa mnom?"
Ovi, isto kao one tete odgajateljice, neće imati pojma što da mu kažu. Mislim, ako imate klinca ili mlađeg brata ili sestru, zamislite odgajanje u kojem mu morate reći: "Srbin si, sine i zato ne smiješ igrat nogomet s ostalim klincima!"
A sad idemo malo predviđati što će raditi takvi klinci kad već ne mogu igrati na nogometnom turniru. Počet će igrati sami. U jednom kvartu će nogomet igrati srpski, u drugom hrvatski klinci. A kad se, ako im to roditelji dopuste, zajedno nađu i odigraju jedni protiv drugih, onda će na ponos svojih staraca, kako to naši sportski komentatori vole reći "ginuti na terenu". O navijanju i popratnim stavrima da ne pričam.
Vratimo se sad HVIDR-inim proizvođačima frustracije kod djece. Ako postoji nešto što takve tipove iritira više od Srba, to su partizani, stare komunjare, kako oni to vole reći. Pa ćemo se, kad ih već spominjemo, sjetiti kraja drugog svjetskog rata i tih istih tipova koji su nakon njega postali nedodirljive svete krave s ogromnim boračkim i inim penzijama. Vidite neku sličnost? Oni su, osim što su sve do kraja osamdesetih nedužno TV-gledateljstvo davili ratnim dokumentarcima trudeći se mladim generacijama "usaditi tekovine revolucije", nakon rata krojili državnu politiku. Vidi, opet sličnost.
Jedan od rezulatat tog krojenja bilo je i to da su formulari koji su se predavali kod traženje zaposlenja sve do osamdesetih sadržavali i pitanje o ulozi nekog od bliže ili daljnje rodbine u ratu na strani okupatora ili domaćih izdajnika. Da li bi taj dobio posao, procijenite sami. Tako je nastao velik dio naše dijaspore koja više od ičeg mrzi "komunjare" i sve što oni označavaju.
Retoričko pitanje: "Koga će mrziti mali Srbin?" Što zapravo želim reći? Dok spomenuti čelnik HVIDR-e bude negdje preslušavao novi Thompsonov CD i okidao na dio: …ali ne do Bog, pa nas budu trebali, opet će se crna magla spustiti… mali Srbin će odrastati mrzeći sve što je hrvatsko i njega kao nosioca cijelog tog kvazi-cro-roduljublja. Kvazi zato što ne dopušta patriotizam bez mržnje zbog čega se, opet uz dužno poštovanje, serem na njega.
Kako pomoći tom dječaku? Što, dakle, kao pojedinac možeš napraviti? Otić tamo i organizirati nekakav prosvjed i doživjeti kamenovanje. Otić do HVIDR-inog stručnjaka za genetiku i upitat ga "Čekaj, jebote, jesi ti normalan?" i popit batine od njega i još par kompanjona. Otić tamo i igrati nogomet s klincem, ali tad bi te i on čudno gledao. Možeš samo napisati nešto o tome i brijati da si, eto, kao, napravio nešto, a zapravo si napravio kurac.
Isto kao i vi, gospodo roditelji ostalih učenika koji ste odlučili da je bolje "ne stršat". Uz dužno poštovanje, i vas nabijem na kurac!
PA PIČKA MU MATERINA, RADI SE O KLINCU KOJI ŽELI IGRATI NOGOMET!!!!!!!!!!