USKORO izlazi treća knjiga kontroverznog beogradskog novinara Saše Ignjatovića u kojoj će, osim tajni srpskog džetseta, otkriti i one slavnih Hrvata. Za Index Saša je otkrio neke od pravih razloga zbog kojih piše knjige te tematike, komentirao zvijezde na prostoru bivše Jugoslavije i otkrio kakvih je sve problema imao zbog svojih knjiga. Ipak, pikanterije i sočne detalje je ostavio u tajnosti, a otkrit ćemo ih svi zajedno kada izađe njegova knjiga.
Vaše knjige o životu srpskog džetseta podigle su prašinu. Jeste li ikada imali neugodnih iskustava vezanih uz otkrivanje "tajni" o njihovim životima?
Bilo je nekoliko žestokih telefonskih razgovora, koji su ipak završili miroljubivo. Samo su dvije poznate osobe prestale razgovarati sa mnom. Jedna od njih je Neda Ukraden, dok je druga Jelena Tinksa.
Poslije druge knjige bilo je ipak puno manje napetosti, jer su svi već znali što mogu očekivati. I konačno su shvatili da je za njih puno bolje da ne ulaze u konflikt, jer će tako razotkriti identitet. Naravno, bilo je tu i nekoliko bivših zvijezda koje su pomoću sukoba sa mnom željele dospjeti u medije i ostvariti zadnje trzaje umiruće karijere.
Postoji li u Srbiji netko kome se nikako nije dobro zamjeriti i u koga se ne dira? Pritom mislim na osobe iz javnog života.
Dobro je da postoji ovaj drugi dio pitanja, inače bi na njega bilo jako teško odgovoriti. Zapravo ne postoji nitko u koga se ne smije dirati jer su, iskreno se trudim vjerovati u to i tako se ponašam u svojoj profesiji, prošla vremena nedodirljivih.
S druge strane, sigurno je da postoje lobiji kojima se nije pametno zamjeriti, poput gay lobija, marketinških moćnika ili medijskih klanova. Gay lobi je jak iz dva razloga. Prvi je taj što zloupotrebljava položaj manjine u društvu, dok je drugi činjenica da su se na nekim vodećim pozicijama igrom slučaja našli upravo pripadnici te seksualne orijentacije. Budući da nisam ničiji miljenik ni štićenik, a svoje ratove vodim sam, ne mogu mi previše nauditi.
To su, po meni, dvije različite stvari. Najkontroverznije zvijezde su zapravo one o kojima najmanje znamo, odnosno o kojima najviše nagađamo. Jer, upravo ih naša frustracija što ne znamo svaki detalj njihova života čini kontroverznima. A kada je riječ o nepresušnim izvorima tabloidnog materijala, mislim da u Srbiji još nitko nije pobijedio Jelenu Karleušu. Tu su, naravno, i Ceca Ražnatović, Seka Aleksić i Nataša Bekvalac. Zanimljivo je da su nekako tu zastavu medijskog interesa u velikoj mjeri preuzele TV zvijezde, ali i političari.
Vaša nova knjiga otkrit će i tajne hrvatskog džetseta?
Između ostalog, prvi put ću u trećem dijelu otkriti i neke detalje vezane uz hrvatski džetset. Prije svega, ono što hrvatske zvijezde i zvjezdice rade kada dođu u Srbiju, daleko od objektiva vaših medija. Dakle, kako se zabavljaju, s kim se druže, koliko tu ima alkohola, koliko kokaina, a koliko perverzija. Također, bit će tu i priča o jednoj prelijepoj jahti koja krstari Jadranom, a na kojoj hrvatski i srpski džetseteri zajedno sklapaju poslove, kroje medijsku sliku, ali i povremeno bjesomučno orgijaju. Svakako će biti atraktivne i priče iz nekih beogradskih hotela, čiji su direktori neopisivo sretni kada im stižu gosti iz Hrvatske, kao i pogled kroz ključanicu tajnog spa centra samo za VIP klijente.
Pretpostavljam da bih previše tražila da mi otkrijete neko ime?
Tada vam neće biti zanimljivo da pogađate o kome je riječ.
Kako dolazite do informacija i materijala za priče? Događa li se da vam zvijezde same dolaze želeći si priskrbiti malo medijskog prostora?
Prije svega se trudim u svojim pričama pisati o iskustvu iz prve ruke. Dakle, o stvarima u koje sam se uvjerio svojim očima. Kada je to nemoguće, primjenjujem novinarski princip i svaku priču provjerim iz najmanje dva izvora. Naravno, postoje i ljudi kojima beskrajno vjerujem, jer mi u dvadesetogodišnjoj karijeri nikada nisu lagali, niti mi dali pogrešnu informaciju. Dugo sam u ovom poslu, poznajem puno džetsetera i mnoge sam noći proveo u njihovu društvu, pa nije neobično da znam neke stvari koje su nepoznate široj javnosti.
Naravno, mnogo me zvjezdica sada vuku za rukav ne bi li mi ispričale "svoju šokantnu priču", ali nisam netko tko pada na takve stvari. Obično mi pokušavaju prodati neku bezazlenu priču kako bi sakrili neku daleko šokantniju. Ima i onih koji su zbog medijske pažnje spremni iznijeti prave, najintimnije detalje iz svojih života, ali su takve ličnosti uglavnom nezanimljive za "termičku obradu" u mom računaru.
Postoje li na prostoru bivše Jugoslavije prave zvijezde?
Da, postoje, ali ih je samo nekoliko. Ovo je možda i dosta osobni odgovor, ali po meni to su Zdravko Čolić, Lepa Brena, Josipa Lisac, Ceca Ražnatović, Aca Lukas, Gibonni, Đorđe Balašević i Oliver Dragojević. Bio je to i Toše Proeski. I to je definitivno Severina. Ona je jedna od najkarizmatičnijih i najsposobnijih dama koje sam upoznao, s energijom koja je naprosto opipljiva. Pjevačke kvalitete nemaju nikakve veze s tim. Kao, uostalom, i u slučaju Madonne i još mnogih svjetskih zvijezda. Za nekoga tko je ili tko želi biti zvijezda, najvažnije je da može sam sa sobom izaći na kraj. Da može izdržati u svojoj koži. Severina to svakako može.
E sad, po čemu se oni toliko razlikuju od tzv. običnih zvijezda? Po popularnosti, naravno, ali prije svega po sposobnosti ili sreći da su svoju karijeru tijekom niza godina uspjeli zadržati na visokom nivou. I da niti jedan skandal ili afera nisu uspjeli naštetiti njihovoj karizmi.
Imaju li mladi danas iskrivljene vrijednosti? Sve više mladih djevojaka žele biti sponzoruše, dok dečki sanjaju o dobrim autima i novcu.
Užasan osjećaj povratka devedesetih u naše živote. Tek kada smo pomislili da smo prerasli taj period u kojem su materijalne vrijednosti bile iznad svakog morala, događa nam se déjà vu. Linija manjeg otpora ponovno postaje linija života mladih ljudi.
Tako su i nastale sponzoruše za koje smatram da su relikvija neke gore prošlosti i nadam se da su ove godine njihovi posljednji trzaji. Nadam se da će se vratiti u muzej loših sjećanja, gdje im je zapravo i mjesto. Shvaćam životni koncept prema kojem svatko prodaje ono što ima, ponekad ga i sam primjenjujem, ali za izgubljenu dušu u ugovoru s đavlom, zna se, nema adekvatne materijalne nadoknade.
To su neki od najvažnijih razloga zbog kojih sam pisao i zbog kojih ću i dalje pisati knjige o džetsetu. Želim javnosti otkriti da to nije lijepi, slatki, ušminkani i blistavi svijet kakvim se obično prikazuje na televiziji i u novinama. Jedan od najvećih komplimenata koje sam dobio za ove knjige, stigao je pismom iz jednog malog mjesta s juga Srbije. Djevojka koja je imala jaku želju krenuti na estradu, ne birajući sredstva ni način da postane zvijezda, poslije svega što je pročitala odustala je od svoje namjere. Vratila se u školu i preusmjerila svoj životi put ka pravim vrijednostima. I ako je to jedino što sam uspio postići svojim djelom, užasno sam ponosan.