S PERCEPCIJOM vlastitog tijela mnogi se bore od mladosti, a kad postanu roditelji, ti se isti ljudi boje kako na djecu ne prenijeti suptilne, ali štetne poruke o izgledu. Problem je danas možda i veći, jer djevojčice na društvenim mrežama prate kako se tijela slavnih smanjuju gotovo u stvarnom vremenu, dok statistike o poremećajima hranjenja postaju sve nepovoljnije, piše Motherly.
Nitko ne može potpuno isključiti utjecaj kulture, ali svatko može odlučiti kakve će se poruke slati za obiteljskim stolom. Sarah Callazzo je osnivačica linije za pomoć kod poremećaja hranjenja "Love, A Stranger" i sama je prošla kroz proces oporavka. Dr. Golee Abrishami potpredsjednica je kliničke skrbi u tvrtki "Octave Therapy", a dr. Sally Fleck klinička je direktorica u Centru za oporavak od poremećaja hranjenja u Planu, Teksas, a ovo su njihove preporuke.
Počnite od sebe
"Djeca primjećuju komentare za koje mislimo da su bezopasni", kaže Callazzo. "To su rečenice poput 'Grozno izgledam u ovome', 'Moram smršavjeti' ili 'Ne bih smjela to jesti', ali i kritiziranje vlastitog izgleda na fotografijama. Ako se djeca poistovjećuju s vama, mogu se zapitati što ti komentari znače za njih."
Dobra je vijest da se od roditelja koji sa sobom nose teret prošlosti ne traži savršenstvo.
"Ne morate biti potpuno iscijeljeni da biste roditeljstvu pristupili drugačije", kaže Fleck. "Stare obrasce možete prekinuti tako da o njima govorite naglas."
Callazzo to naziva pokazivanjem ljudskosti. Možete imati loš dan, ispričati se zbog nekog komentara i pitati dijete što mu je u tom trenutku potrebno od vas. Djeci ne treba savršen model, nego netko tko će im pokazati kako se s nesavršenostima nositi dostojanstveno.
Birajte poštovanje umjesto ljubavi
Standardni pristup traži od djece da vole svoje tijelo. To je lijepa ideja, ali prevelik je to zahtjev za bilo koga, a kamoli za desetogodišnjakinju čije se tijelo neprestano mijenja. Fleck nudi drugačiji cilj.
"Neće svako dijete voljeti svoje tijelo svaki dan", objašnjava. "Realniji cilj je poštovanje tijela. Moje tijelo zaslužuje brigu čak i kada se u njemu osjećam neugodno."
U praksi to znači da komplimente ne treba vezati uz izgled. Callazzo predlaže jednostavnu zamjenu: umjesto "izgledaš tako mršavo" recite "izgledaš tako sretno". Pohvalite djetetovu ljubaznost, humor, kreativnost ili snagu. Također ih naučite kako postaviti granice.
Objasnite im da mogu koristiti rečenice poput: "Ne moramo komentirati tuđa tijela" ili "Nikada ne moraš objašnjavati što jedeš i zašto". Cilj je naučiti ih da njihovo tijelo ne mora izgledati na određeni način kako bi zaslužilo brigu i ispunjen život.
Neka hrana bude neutralna
Sve sugovornice vraćaju se na način na koji govorimo o hrani. Abrishami to kaže vrlo jasno: "Ne postoji 'loša' hrana ili 'smeće'. I brokula i keks su jednostavno hrana." Ukazuje na opterećene fraze koje često izgovaramo nesvjesno, poput: "Danas moram biti dobra", "To ne smijem jesti" ili "Ovo ću kasnije morati odraditi vježbanjem".
Djeca upijaju taj sustav ocjenjivanja čak i kada te riječi nisu upućene njima. To je izazov za mnoge koji su odrasli u kulturi dijeta, jer je rečenica "Bila sam tako zločesta ovaj vikend" dio standardnog rječnika. Umjesto toga, Callazzo predlaže: "Baš sam uživala u tom obroku."
"Teško je djetetu objasniti da svaka hrana ima svoje mjesto dok sluša odrasle kako preskaču obroke, ispričavaju se zbog deserta ili pričaju o 'trošenju' večere", kaže Callazzo.
Promislite o svrsi vježbanja
Ovdje se mogu pohvaliti. Predajem pilates i nikada ponavljanja vježbi ne povezujem sa zasluživanjem deserta ili pripremama za plažu. Pokret predstavljam kao način da ojačamo, ali i zbog zdravlja, dugovječnosti i opće sreće. Ispostavilo se da takav pristup ima kliničku podlogu. Fleck u znakove upozorenja ubraja kompulzivno vježbanje i ono koje služi kao "nadoknada" za pojedenu hranu.
Abrishami ističe logiku "zaradit ću ovo kasnije" kao jedan od štetnih obrazaca koje djeca nasljeđuju. Za obitelji čija se djeca bave sportom ili plesom, Fleck povlači važnu granicu: odvojite izvedbu od veličine tijela.
Čuvajte obiteljski obrok
Obiteljske večere često se ističu kao zaštitni faktor, a stručnjakinje to potvrđuju, ali ne iz razloga koji biste očekivali. Ključ nije u samoj blizini za stolom.
"Ono što obroke čini korisnima jest to što su oni predvidljive prilike za povezivanje bez pritiska", kaže Abrishami. Djeca uče da hrana dolazi u pouzdanom ritmu i bez borbe. Problem nastaje kada se stol pretvori u mjesto za ocjenjivanje. Komentari o porcijama, pohvale jer je dijete jelo "dobro" ili pritisak da se isprazni tanjur šalju poruku da ga netko promatra i ocjenjuje.
Njezin je najbolji savjet jednostavan: za stolom razgovarajte o bilo čemu osim o hrani i tijelima. Pitajte ih o danu, prijateljima ili nečemu što ih veseli. Povezanost je ono što štiti.
Izgradite filtar umjesto zabrane
Dijete ne možete potpuno izolirati od videa o tome "što jedem u danu" ili fotografija slavnih "prije i poslije". Callazzo i Fleck smatraju da djecu treba naučiti kritički promatrati sadržaj na mrežama, umjesto da se pretvaramo da ga možemo izbrisati.
Kada naiđete na nešto sporno, Callazzo predlaže da preskočite predavanje i umjesto toga postavite pitanja: "Kako si se osjećala nakon što si ovo vidjela?", "Misliš li da nam je prikazana cijela priča?", "Bi li htjela da se tvoja prijateljica uspoređuje s ovim?". Naučite ih prepoznati mehanizme industrije dijeta koja zarađuje na njihovoj nesigurnosti, kaže Fleck.
Prepoznajte znakove upozorenja
Jedan je zadatak poticati pozitivan odnos prema tijelu kod kuće, a drugi znati kada je problem postao ozbiljan. Zdrava navika je fleksibilna, dok poremećeni obrazac dolazi s pravilima za koja dijete osjeća da ih ne smije prekršiti. Roditelji često previde znakove koje društvo čak i hvali: iznenadna "disciplina", izbacivanje cijelih skupina namirnica ili nova zaokupljenost sastojcima.
"Pitanje koje želim da si roditelji postave nije samo je li ta navika zdrava", kaže ona. "Pravo pitanje glasi: 'Što se događa ako moje dijete to danas ne može napraviti?'. Ako su odgovori panika, krivnja, tajnovitost ili tjeskoba, to je važna klinička informacija."
Obratite pažnju na preskakanje obroka, izbjegavanje hrane koja je donedavno bila prihvatljiva, uznemirenost pri promjeni planova oko jela, tajno jedenje, vježbanje unatoč bolesti ili ozljedi te povlačenje iz društvenih situacija koje uključuju obrok. Ako je ponašanje ustrajno, ako se pogoršava ili utječe na školu, prijateljstva, san ili raspoloženje, obratite se pedijatru,
Određeni znakovi, kao što su nesvjestica, bol u prsima, namjerno povraćanje ili nagli gubitak težine, zahtijevaju hitnu medicinsku pomoć. Ne morate sami postavljati dijagnozu. Kako kaže Fleck, kriterij može biti jednostavan: osjećamo da je ovo postalo preveliko da bismo se s tim nosili sami.