Juan Lopez Fontana, čovjek koji je Brazil zavio u crno

Foto: Screenshot / Index

SERIJAL o nogometnim izbornicima koji su se popeli na krov svijeta nastavljamo Juanom Lopezom Fontanom, koji je 1950. godine s Urugvajem uzeo drugi naslov prvaka svijeta. Juan Lopez Fontana rođen je 15. ožujka 1908. godine u Montevideu, preciznije kvartu Barrio Palermo, domu legendarnog stadiona Centenario, gdje je Urugvaj 1930. osvojio prvi naslov svjetskog prvaka. Tada, 22-godišnji Fontana potpuno se zaljubio u nogomet, a kako nije imao gotovo nikakve vještine, na sve strane tražio je ulaz u taj očaravajući svijet.

> Najizbornici svjetskih prvenstava: Alberto Suppici - "trenerski tinejdžer" koji je odveo Urugvaj na krov svijeta

> Najizbornici svjetskih prvenstava: Vittorio Pozzo i njegov čuveni Metodo

Godinu dana kasnije zaposlio se kao medicinski asistent u lokalnom klubu Central Espanol, kojega je ubrzo preuzeo slavni Alberto Suppici, trofejni izbornik Urugvaja, koji je Fontanu naučio sve što je znao o nogometnoj igri. 1935. godine Suppici se vratio na kormilo reprezentacije koju je vodio sve do 1941. U godinama Drugog svjetskog rata reprezentacija je raspuštena, da bi 1947. godine mjesto izbornika ponuđeno upravo Fontani. Ušavši na velika vrata u svijet nogometa, Fontana se u reprezentaciji Urugvaja na raznoraznim funkcijama zadržao sve do Svjetskog prvenstva u Meksiku 1970. godine, kada je bio pomoćnik Robertu Porti. Samostalno je vodio Urugvajce na dvije svjetske smotre, 1958. bio je uz Bangulou i Scaronea član stručnog stožera, dok je 1962. vodio reprezentaciju zajedno s Juan Carlosom Corazom. Od 1952. - 1955. vodio je Penarol, a od 1959 - 1960. Ekvador.

Kao što je poznato, Fontana je svoj najveći uspjeh ostvario je na četvrtom svjetskom prvenstvu u Brazilu, prvom nakon 12 godina. Fifa je domaćinstvo dodijelila Brazilu, jer je veliki dio Europe "ležao u ruševinama", a originalno je bilo zamišljeno da na prvenstvu nastupi 16 momčadi u četiri grupe. Prvoplasirane reprezentacije četiri grupe potom bi formirale novu grupu, gdje bi međusobno odlučivale o konačnom poretku.  U finalnoj skupini tako su se našli Urugvaj, Švedska i Španjolska. Brazilci predvođeni Ademirom razgoropadili su se pa su u prvoj utakmici sa čak 7:1 svladali Šveđane, da bi u drugoj utakmici Španjolcima utrpali novih šest golova. Brazil je imao sve, dvije visoke pobjede u ruci, četiri boda i najraspoloženijeg strijelca na Svjetskom prvenstvu (Ademir - 9 golova). Za proslavu naslova prvaka svijeta trebao im je još samo bod u posljednjoj utakmici protiv Urugvaja.

Urugvajci, prvi svjetski prvaci iz 1930. godine, u prvoj su utakmici finalne skupine remizirali sa Španjolskom, a u drugoj su na jedvite jade svladali Švedsku 3:2 iako su gubili 1:0 i 2:1. Pred posljednje kolo Brazil je imao tako četiri boda, a neuvjerljivi Urugvaj tri i samo bi poraz Brazilce udaljio od prvog naslova prvaka svijeta. I onda, 16. srpnja 1950. godine, sve je bilo spremno za nominalno finale na Maracani, gdje se natiskalo najviše gledatelja u povijesti nogometa, čak 199 tisuća i 954 fanatična navijača, kojima je sve osim pobjede Brazila bilo ravno katastrofi. Kada je u 47. minuti Brazil poveo golom Friace, stadion je eksplodirao od sreće, a naslov prvaka činio se sasvim blizu. Međutim, Brazilci koji su visokim pobjedama protiv Švedske i Španjolske prštili od samopouzdanja nisu odlučili braniti rezultat, nego napuniti mrežu Urugvaja, i to im se osvetilo.

U 65. minuti "Pepe" Schiaffino je izjednačio, a kada je 11 minuta prije kraja omaleni Alcides Ghiggia zabio za potpuni preokret, na Maracani je zavladao muk, očaj koji je trajao i nekoliko tjedana poslije utakmice. Dvojica gledatelja su nakon kraja susreta skočila u smrt s tribine, a val samoubojstava prožeo je Brazil. Ljudi tjednima nisu dolazili na radna mjesta, a nezadovoljstvo je bilo toliko da argentinski predsjednik Peron nije htio ni čuti za buduće domaćinstvo. Postoji interesantna priča koja kaže da je pedeset godina poslije Ghiggia putovao u Brazil, kada su ga na granici upitali nije li valjda on onaj famozni Ghiggia. Starac se iznenadio i rekao da je to bilo jako davno, na što su mu odgovorili da taj gol Brazil nikada neće zaboraviti i da se ponekad ljudi ponašaju kao da ga je zabio jučer.