GUST DIM iz tisuća zapaljenih cigara i stolovi do ruba načrčkani svakakvim živopisnim likovima. Ima tu dobro poznatih lica sa sjeverne tribine. Ima i običnih kibica koji tihi protest protiv modernog ultra đira i dalje izražavaju nošenjem dresova i obilježja najdražeg im kluba. Ima novinara sa svjetonazorski sasvim suprotnih portala i listova. Ima svakakvih - ćelavih, čupavih, dotjeranih, nabrijanih i flegmatika. Stolovi su krcati pivama, a najzastupljenije su marke po principu "daj mi najveće i najjeftinije što imaš".
Time se ne samo štiti debljina vlastitih lisnica nego se na vrlo direktan način izražava protest općoj kraftizaciji scene. Prava i tipična slika zagrebačke kvartovske birtije, jedne od onih u kojima bi bonvivan poput Tina Ujevića sasvim sigurno tražio inspiraciju za svoje retke samo da se rodio kakvih 400 kilometara sjevernije. A malo toga toliko dobro predstavlja Dinamo kao prava purgerska birtija. Ne postoji ta knjiga ili utakmica koja će vam pomoći da usvojite duh tog kluba kao jedno dvosatno druženje baš u takvoj okolini i atmosferi s upravo takvim likovima.
Zašto su se baš jučer dinamovci okupili u jednom takvom mjestu na Trešnjevci? Vrlo jednostavno - zbog Dinama. U sklopu i na valu Dinamovih europskih uspjeha organiziran je 9. Dinamov pub kviz koji organiziraju Dinamovi navijači okupljeni na Facebook stranici Dinamovi pub kvizovi, a projekt je to koji podržavaju i Futsal Dinamo i udruga Dinamo - to smo mi. Ovog puta radilo se o tematskom kvizu posvećenom isključivo Dinamovim europskim avanturama, što je samo nastavak akcija i događaja posvećene ponovnom zaljubljivanju dinamovaca u Dinamo. Poseban šmek dala je i činjenica kako je kviz održan u čast pokojnog Tomislava Židaka - novinara i dinamovca s kojim se brojni nisu slagali, ali kojeg gotovo svi cijene.
Upravo je Židak izmislio kovanicu "europskog proljeća" kao svetoga grala kojem klub teži, ali koje zbog dobro poznatog Zambatinog prokletstva iz godine u godinu ne uspijeva ostvariti. Iz jedne ironične, lucidne i duhovite kovanice, baš u Židakovom stilu, razvio se jedan od najvažnijih klupskih mitova. Europsko proljeće postalo je jednako bitan dio Dinamovog etnosa kao bilo što drugo na što prvo pomislite kad čujete ime najvećeg hrvatskog kluba.
Kvizaška pitanja provela su nas kroz cijelu Dinamovu povijest, i onu najljepšu i najružniju. Prisjetili smo se i briljantne 1967. godine i teškog razočaranja i ispadanja u prvom kolu Ćirine šampionske generacije iz 1982. godine. Prisjetili smo se i Panadićevog gola Auxerreu, kao i Dodovog promašenog penala u onoj travestiji i agoniji protiv Sheriffa. Vjerujem da se većina dinamovaca dobro sjeća Ladićeve obrane penala protiv Partizana, ali da svi puno bolje pamte Šimićevu pogrešku protiv Newcastlea u vjerojatno najbolnijem Dinamovom porazu u modernoj povijesti.
U istom kvizu imali smo pitanje i o zaboravljenom Željku Petroviću i njegovoj simultanki protiv Trabzonspora i pitanje o službeno najboljem nogometašu svijeta Luki Modriću. Slavna izdanja i koreografije Bad Blue Boysa, Dinamovi europski krvnici, protagonisti najvećih pobjeda, scene koje su nam svima urezane u pamćenje do detalja kojih se sjećaju samo najveći fanatici. U nešto više od dva sata, uz zvukove Novih fosila, Pipsa i Prljavaca, prošli smo cijelu Dinamovu europsku povijest. Istovremeno i nevjerojatno tragičnu i veličanstvenu.
Poredak ekipa na kraju bio je najmanje bitan. Nikakav poredak ni nagrada ne može zamijeniti smijeh i oduševljenje koji su izmamila inovativna imena (Komnenovo proleće, Nema veze ružne ili debele, Šimić za Ketsbaiju, Veseli brk našeg Džeme), svađe unutar ekipa oko točnog odgovora na kojima su se gubile runde cuge kao oklade, ali skoro i prekidala prijateljstva, pa sve do glasnih reklamacija i gruntanja na onaj purgerski, fakinski, duhoviti način. Kroz nešto više od dva sata, ljudi u Zagrebu i Virovitici (gdje se paralelno održavao identičan kviz) mogli su se ponovno uvjeriti koliko je Dinamo velik i koliko je sposoban i dalje okupiti fanatike i zaljubljenike u plavu boju. A kviz je, baš onako u Dinamovom stilu, završio žestokim trećim poluvremenom.
Dinamov prečesto prazan stadion u posljednjem desetljeću vrlo često odaje dojam da Zagreb više ne živi za taj klub. S druge strane, birtija daje mnogo točniju dijagnozu - ona je mjesto istine, emocije, svakodnevni prozor i bijeg iz stvarnosti koja jest u stvarnost kakvu bismo htjeli. Birtija je iskrena i birtija ne može lagati. U njoj se svi osjećaju kao svoj na svome. U njoj je i jučer bilo stotinu ljudi - različitih po profesiji, crtama ličnosti, interesima, ali ujedinjenih u iskrenoj i nepatvorenoj ljubavi prema plavoj boji. I baš je tako Tomislav Židak zamišljao svoj Dinamo - onaj o kojem pričate na prvoj jutarnjoj kavi i oko kojeg se svađate nakon sedme pive u kasnim večernjim satima. Zagrebačka birtija ne laže - u njoj i u onima koji je pohode Dinamo itekako živi.