GRAD Osijek 2. prosinca slavi svoj dan. Na taj datum godine 1786. tri dijela Osijeka, nekadašnje gradske općine Tvrđa, Gornji i Donji grad postali su cjelina pa ga Osječani obilježavaju kao Dan Grada.
Tim povodom pismo rodnom gradu napisao je Nenad Bjelica, trener Osijeka koji je vrhunac igračke karijere doživio na istom mjestu. Prvu profesionalnu sezonu odradio je pod granatama 1991/92 i otisnuo se u inozemstvo, no Osijeku se vratio 2000. godine i odradio sezonu za pamćenje, najbolju u klupskoj povijesti. Bili su jesenski prvaci i probili se kroz tri kola u Kupu Uefa. Na kraju sezone Bjelica je izabran za hrvatskog nogometaša godine, dok su mu konkurencija bili Davor Šuker, Zvone Boban, Robi Prosinečki i braća Kovač.
Dvadeset godina kasnije, Nenad Bjelica opet je nadomak jesenskog naslova s Osijekom. Vratio se u klub kao trener, najavio borbu s Dinamom za titulu i stekao povjerenje navijača. Na predstavljanju je bio na rubu suza kada su mu uručili dres Osijeka s desetkom na leđima.
Gradu Osijeku, za njegov dan, napisao je emotivno pismo u kojem objašnjava što mu Osijek znači, koliko mu duguje i kako namjerava sugrađane učiniti sretnijim ljudima.
"Ovaj grad diše i živi nogomet. Zaslužuje zbog svoje povijesti nešto veliko. Nešto veliko u što vjerujemo i za što naporno radimo.
Grad je živo biće, on nije stvoren za jednu generaciju, svaka je iza sebe ostavila nešto prepoznatljivo po čemu se piše povijest, pa i moja. Svijet nije krenuo od nas. Mi smo u njemu mala epizoda, i svako u svojoj epizodi može dati svoj doprinos, pa tako i ja…
Dok si dijete, grad gledaš drukčijim očima. U toj se jednostavnosti uvijek nalazi izvorište ljepote grada u kojem si rođen. Tu kreće priča o dječaku kojemu je od prvog njegovog koraka najdraža igračka bila lopta, pa sve do danas. Igralište OLT-ove Kolonije, rukometni tereni na V.B.K.-u, košarkaška igrališta na Sjenjaku bila su mjesta gdje sam provodio najviše slobodnog vremena igrajući nogomet sa svojim vršnjacima. I sve tako dok me jednog dana nije majka odvela u Gradski vrt i predala u ruke trenerima u NK Osijek. Sjećam se da nas je bilo jako mnogo na treningu i da je prvi trening završio dosta uspješno za mene, zabio sam tri gola. Nakon treninga trener Karapandža rekao je: "Neka mali i sutra dođe“.
Jedino nogomet
Tih godina nogomet je bio samo jedan od sportova u Osijeku koji su djeci davali mogućnost dokazivanja i napretka. Rukomet, odbojka, košarka, kuglanje, atletika..., bili su sportovi koji su me isto mogli privući, ali nogomet je bio ono što me zanimalo i nisam se premišljao ili dvoumio ni u jednom trenutku da će nogomet biti dio mog života. Isto tako, druga zanimanja, policajca, vatrogasca, ili odvjetnika, nisu me zanimala - i to su moji roditelji shvatili i dali mi veliku podršku da se bavim onim što najviše volim. Preseljenjem 80-godina na Sjenjak približio sam se Gradskom vrtu na samo stotinjak metara. Sve mi je bilo nadohvat ruke, i škola, i igrališta u naselju, tako da su se dolasci kući tijekom dana sveli na kratka intermeca između nastave, treninga i igre. Ali meni je jedina želja bila igrati nogomet i zaigrati jednog dana za seniorsku momčad NK Osijek. Nije bilo pomisli o eventualnom studiranju, nego samo tvrdoglava želja postati nogometaš, a kad se nešto žarko želi onda se i cijeli univerzum udruži da se to i ostvari. Mnogo je treninga, strpljenja i napornog rada potrebno da bi se to ostvarilo, ali nije mi bilo ništa teško, naprotiv. Podrška roditelja i njihovo nemiješanje u odluke mojih trenera napravili su da sam osjetio i lošu stranu ovog posla, i to već kao dijete. Izgradilo me to kao osobu već tada, pa mi sve poteškoće kojima sam se susretao tijekom karijere nisu predstavljale problem, nego sam im se znao suprotstaviti i iz njih izići jači. I tako sve do dana kada smo svi u gradu morali prolaziti kroz strahote rata brinući se za svoje roditelje i sve ljude koji su mu bili izloženi.
Prvi pokušaj
Početkom 1992. kreće 1. Hrvatsko nogometno prvenstvo u kojem, ne igrajući ni jednu utakmicu u Gradskom vrtu, osvajamo 3. mjesto. Bio je to sjajan rezultat, s obzirom na to u kakvim smo uvjetima radili i živjeli. Sjajna je to generacija nogometaša bila i postignut je maksimum, iako je želja bila 1. mjesto. Mislio sam - sljedeća je sezona naša. Međutim, ratni je vihor napravio to da je situacija u gradu i klubu bila takva da je bila nužna prodaja jednog igrača kako bi se preživjelo i kocka je pala na mene. Odlazim u Španjolsku bez ostvarenja svoga cilja, s nadom da će doći i taj dan kada će Osijek slaviti prvaka. Sedam je lijepih španjolskih godina brzo prošlo i još me više izgradilo kao igrača i čovjeka. Prošao sam mnogo lijepih i ružnih situacija koje sam shvaćao kao izazove koje moram svladati i učiti iz njih.
Drugi pokušaj
Nakon sedam godina izbivanja iz Osijeka, krajem 1999. godine, stiže poziv čelnih ljudi NK Osijek, i povratak u grad i klub bio je brzo dogovoren… Kažu da se grad ne voli samo zbog zgrada, parkova, pješačkog mosta, Tvrđe, Srednjike ili Copacabane, nego se voli i zbog ljudi koji žive u njemu. Mogu reći da sam 2000. godine proživio svoje najljepše igračke dane i ljubav koju sam tada osjetio od navijača i ljudi koji vole i navijaju za klub bila je neopisiva. Ljudi su živjeli za utakmice NK Osijek, radovali se pobjedama, uživali u pozitivnoj navijačkoj euforiji koja nam je svima bila na ponos. Ta je jesen 2000. nešto što je upisano zlatnim slovima u sjećanjima svakog navijača i završena je sa sedam bodova prednosti u odnosu na one koji su bili iza nas. Nažalost, situacija u klubu je bila takva da se moralo preživjeti, pa se klub odlučuje za moju prodaju u 1. FC Kaiserslautern. Tako želja da konačno budemo prvak HNL-a s mojim NK Osijek ostaje pusta želja i nastavljam karijeru u Njemačkoj. Klub završava tu sezonu na 3. mjestu HNL-a i tako moj drugi pokušaj biti prvakom ostaje velika želja… Nakon tri godine u Njemačkoj odlazim u Austriju, gdje završavam svoju karijeru nogometaša. Zadnjih godina nogometne karijere upisujem trenersku školu pri Akademiji HNS-a i dobivam sve potrebite licence za vođenje nogometnih ekipa na najvišoj razini. I tako kreće moj trenerski put, FC Kaernten, FC Lustenau, WAC, Austrija Beč, Spezia Calcio, Lech Poznan i GNK Dinamo, klubovi su s kojima u 471 utakmici karijere izgrađujem svoj trenerski stil te, s više ili manje uspjeha, tražim mjesto pod suncem u trenerskom svijetu, u kojem je trener jako važan za ostvarenje pozitivnog rezultata.
Moj klub, moj grad
Početkom rujna dobivam poziv vodećih ljudi u NK Osijek koji mi nude posao trenera i daju veliku odgovornost u radu. Nakon 20 godina, ja i moja obitelj na mjestu smo s kojega smo krenuli u bijeli svijet. Bijeli svijet koji kod nas nije uspio promijeniti osječko zatezanje u govoru, ili onaj čuveni "lega". Vraćam se u moj klub i u moj grad. Klub koji svakodnevno raste i za godinu će dana imati najljepši stadion u Hrvatskoj, u grad koji sjaji isto onako kako je sjajio u svojoj povijesti.
Trinaest sam godina trener. Vodim u tih 13 godina računa o tome da budem okružen kvalitetnim suradnicima koji isto kao ja šire optimizam i pozitivu, poštujući svakog pojedinca koji radi za klub, kao i svakog navijača tog kluba. Motiviran trener je motivirana ekipa, jer ekipa je ogledalo trenera. To je nešto čega se držim svih ovih godina i na taj način preuzimam veliku odgovornost za sve dobro i loše što se događa. Širim atmosferu zajedništva i momčadskog duha na sve koji rade u klubu, jer ćemo samo na taj način doći do cilja. Svakodnevno ljudima s kojima radim pokazujem koliko vjerujem u njih i dajem im veliku podršku u njihovom radu. Volim odgovornost, ali volim i da su ljudi s kojima radim također odgovorni u onome što rade. Svatko ima moj respekt, ako je taj respekt obostran. Tako gradimo zdravu atmosferu, jer samo iz zdrave atmosfere može doći i veliki rezultat. Mentalitet i gard pobjednika, to je ono što nam je važno za postizanje najvišeg cilja. Radimo svakodnevno na tome, uz veliku podršku svih u klubu, kao i naših navijača. Navijača kojih trenutačno nema na tribinama, ali koje osjećamo i koji nam daju snagu da za ovaj klub i grad damo najbolje od sebe. Doći će i taj dan kada ćemo zajednički slaviti naše pobjede i radovati se njima. Siguran sam u to.
Ovaj grad diše i živi nogomet. Ovaj grad zaslužuje zbog svoje povijesti nešto veliko. Nešto veliko u što vjerujemo i za što naporno radimo. S mnogo optimizma i vjere u uspjeh doći ćemo na vrh. Danas, sutra, ili kada već, jer kad nešto žarko želiš, ponavljam, cijeli se univerzum uroti da to i postigneš. Osijek to zaslužuje, i to će dobiti. Bit će to zajednički uspjeh svakog Osječanina koji živi za ovaj grad i koji voli klub. Treća sreća.
Sretan ti tvoj dan, grade!", napisao je Bjelica u tekstu koji je objavio u Glasu Slavonije.