NA TISKOVNOJ konferenciji održanoj u utorak iz prve smo ruke mogli doznati glavne razloge neuspjeha hrvatske posade na najtežem reliju na svijetu.
Svečana dvorana tvrtke Badel 1862 bila je gotovo pretijesna da prihvati sve zainteresirane. Oni nisu došli slaviti i čestitati kao što smo se svi prije mjesec dana nadali, već čuti što je to pošlo po zlu i koji su razlozi lošeg plasmana, točnije odustajanja. Naravno, zanimala nas je i perspektiva hrvatskog angažmana u jednom od najpopularnijih natjecanja ove vrste.
Kad bi sudili po atmosferi, mračnoj gotovo kao u vrijeme inkvizicije, mogli bi konstatirati da se ne piše dobro. Tome u prilog išla je i izjava Zvonimira Martinčevića koji je službeno potvrdio kako je njegov suvozač, Marin Frčko, odlučio odustati od projekta i povući se u anonimnost.
Kao što smo i očekivali, glavni razlozi su opet išli na račun tehnike i nedostatka logistike, bolje rečeno financija, glavnog preduvjeta stvaranja konkurentne ekipe. Pažljivo biranim riječima, jer se nije smjelo uvrijediti sponzore, mogli smo tako saznati da je glavni razlog odustanka u mjenjaču. Ne zvuči baš uvjerljivo, ali komponenta za koju se prije mjesec dana na predstavljanju tima tvrdilo kako će glavne kvalitete pokazati pri prelasku pješčanih dina, sada je na udaru kao glavni razlog odustajanja. Pomalo apsurdno, ali je upravo mjenjač stradao u toplom afričkom pjesku, a njegov izbor se pokazao kao potpuni promašaj.
Nemogućnost prebacivanja stupnjeva prijenosa i promjena tri kvačila, odnosno svakog nakon samo 100-150 prijeđenih kilometara, bila je više nego frustrirajuća za hrvatski tim. Pridodaju li se tome prijašnji pehovi, kada je u europskoj kaldrmi stradao prednji ovjes, jasno je da se više nije moglo. Prvi je pokleknuo Marin Frčko, koji je nakon što su se zatrpali u afričkom pjesku, spakirao kofere, rekao zbogom i otišao u Zagreb. Ostatak je poznat, okrnjeni tim nastavio je put do cilja, ne bi li se što bolje upoznao sa stazom.
A što dalje?
Nakon što smo doznali što se desilo, zanimalo nas je što će biti u danima koji slijede. Tu je Martinčević bio puno konkretniji. Cilj je potpuno jasan. Prije svega, potrebno je stvoriti potpuno novi trkaći automobil. U tom pogledu razmatraju se hrvatske snage, kao i u slučaju Pulića i Euroline Truck Racing Team-a. Time bi bio stvoren preduvjet druge faze, a to je stvaranje snažne vlastite potpore, koja bi tijekom cijele utrke pratila natjecatelje.
Naime, francuska "asistencija" se pokazala više nego nekorektnom. Cro Dakar Team je prema riječima Martinčevića bio potpuno zapostavljen, asistencija je bila gluha na njihove zahtjeve, a čak se moralo “na crno” plaćati njihovo spašavanje i izvlačenje iz pijeska.
U godinama koje slijede razmatra se stavljanje u pogon novih mlađih snaga, a možda i oformljavanje još jedne natjecateljske ekipe u sklopu tima. Nadalje, od iduće godine bi i hrvatski novinari trebali uživo sa utrke pratiti napredovanje Cro Dakar Team-a. Hoće li se barem nešto od izrečenog ostvariti, ovisi o novcu, jer volje definitivno ima. g ostvariti, ovisi izgleda samo o novcu, jer volje definitivno ima.
M.N.