"INTER može proći u polufinale ako izbjegne dva najteža protivnika; Real i Hajduk" nije rečenica iz vlažnih snova Grbića i Sapunara, nego izjava predstavnika Intera Gianfranca de Laurentisa prije ždrijeba četvrtfinala Kupa Uefa 1986. citirana u knjizi "Ivan Gudelj, Hajdučka priča" autora Blaža Duplančića.
Od čuvanja krava na pašnjaku Zmijavaca, do čuvanja Magatha pred 50 tisuća ljudi na Pojudu
Upravo ovako, od tužnog vrhunca, kreće odmotavanje Duplančićeve priče, koja počinje pastoralnim opisom Gudeljovog odrastanja u skromnoj obitelji Imotske krajine, u kojoj je sastavni dio djetinjstva bilo čuvanje krave prije cika zore, kojem bi kraj označila tvornička sirena danas propale "Pionirke".
Svih 190 stranica knjige odišu takvim, gorko-slatkim okusom prošlih vremena, ali iako pričaju ne tako davnu priču, kao da su ispale iz prapovijesti: Jer danas jednako nestvarno djeluju opisi djetinjstva i Gudeljeve glume u kultnoj seriji "Prosjaci i sinovi", kao i to da je po 50 tisuća ljudi Poljud napuštalo ogorčeno što je Hajduk kontinentalne divove HSV i Tottenham pobjeđivao "samo" s jednim golom razlike, dok je razbijanje Valencije 4:1 bio častan poraz.
Ivan Gudelj kao "mlađi punoljetnik" bio je glavni glumac svih tih filmskih događaja koje Duplančić reda kronološki, jednostavno i pitko: Kapetan Hajduka, reprezentacije Jugoslavije, izabran u idealnu momčad SP 1982, strijelac i(li) najbolji igrač u mitskim europskim mečevima Hajduka 80-ih protiv Valencije, Bordeauxa, Sparte, Tottenhama, Torina, Dnjepra. Franz Beckenbauer zvao ga je u reprezentaciju svijeta, a zbog ograničenja za odlazak u inozemstvo do 27, nedostajala mu je tek godina dana kako bi ostvario bogati transfer.
Bordeaux, koji je francuskim nogometom tada dominirao kao Lyon proteklog desetljeća, u Split je poslao na potpis ugovor kojim bi Gudelju bilo zajamčeno milijun dolara godišnje. Dinamo se također isprsio u pokušaju da ga dovede iz najvećeg rivala i spari s velikim rivalom i još većim prijateljem Markom Mlinarićem. Doznajemo da su mu nudili 400 tisuća tadašnjih maraka, stan i poslovni prostor u centru Zagreba.
Knjiga koja bez laskanja "srebrnim" 80-im priznaje: Hajduk je bio velik, ali još veći luzer
Duplančić uz obilje vrijedne arhivske građe (isječaka novina, svjedočanstava suvremenika) nad kojom je vid gubio dvije godine, slaže dojmljivu sliku tog vremena i naše nogometne povijesti, pri čemu su svakako intrigantni tadašnji dojmovi novinara Suna, Pravde, RAI-ja.. o Hajduku, na osnovu onoga što je taj klub značio i uloge koju je igrao.
Dok obični navijači mogu samo sliniti nad lošim snimkama sjajnih igara s prepunog Poljuda, Duplančić dokazuje da nije "neobičan", već samo sistematičan i točan navijač, koji pošteno nabraja sve epizode iz glorificiranog, ali nedovoljno rasvijetljenog dijela Hajdukove povijesti, kada je momčad koja je na okupu provela šest-sedam godina, umjesto barem tri naslova prvaka i jednog europskog kupa, osvojila jedan-jedini Kup maršala Tita, dok joj je ostalo pregršt drugih mjesta i polufinala.
Došao prekasno za Ivićevu Zlatnu generaciju 70-ih, a prerano za Katalinićevu Ligu prvaka 90-ih
Uz detaljnu i iscrpnu, ali nijednog trenutka dosadnu ili uvlakačku kroniku Gudeljeve karijere (uostalom, kao da bi netko s karijerom bogatom poput njegove i mogao biti dosadan), nabrajaju se njegove greške, propusti, loše odigrane utakmice i katastrofalne procjene, ali nemoguće je Gudelju dati negativnu ocjenu za igranje rukom za penal protiv Tottenhama, kada na istoj utakmici to ispravi golom i asistencijom. Partije koje je pružio protiv Valencije (hat-trick kao zadnji vezni), Dnjepra (dva gola u blatnoj kupki na kojoj se danas ne bi ni potrčalo) ili Sparte (volej ljevicom za vodstvo iako je dešnjak) su u priloženom videu i tu se nema što dodati.
I da je ostao zdrav, Gudeljov nesretni usud bio bi što je kao jedan od najboljih igrača u klupskoj povijesti upao u vakuum između dva najuspješnija razdoblja - Ivićevih gospodara jugoslavenskog nogometa iz 70-ih i momčadi koja je igrala u Ligi prvaka sredinom 90-ih.
Ova knjiga nudi nekoliko jednostavnih objašnjenja zašto generacija u kojoj su bili on, braća Vujović, Slišković, Vulić, Simović, Asanović... nije postigla mnogo više, kao što nam govori i kako je reprezentacija gdje je Gudelj bio vođa, ostala kratka na SP i EP - zato što je bilo previše asova, a premalo radnika.
Liječenje u makedonskim planinama i crnogorskim čergama
Posebno je zanimljiv dio u kojem Gudelj priča kako se očajnički pokušavao izliječiti nakon što se vidjelo koliko je ozbiljno bolestan. Sportski superstar na državnoj razini, koji se svim silama želio vratiti, bio je plodno tlo za razne alternativce, vračeve i iscjelitelje.
Gudelj je u potrazi za čudom lutao od magičnih trava na planini Oteševo, preko Roma u Vrnjačkoj Banji, koji ga je liječio tako što bi njega i cvijet ruže vezao koncem, pa do čerge kod Ivangrada, gdje je živio u šatoru.
Hepatitis je konačno pobijeđen u strogoj izolaciji katoličke ustanove kod Kolna, gdje je šest mjeseci proveo u komuni s teškim bolesnicima, a cijeli mu je dan bi ispunjen molitvom i makrobiotičkim obrocima.
"Hajdučka priča" je najbolji komad suvremene hrvatske nogometne publicistike
Za razliku od sličnih hrvatskih pokušaja brzopotezne zarade i još bržeg pisanja biografija-hagiografija popularnih nogometaša, u želji da se na valu kiosk-izdavaštva površnim navijačima uvali knjižica napisana povodom Eura ili SP-a, Duplančić je napisao djelo za koje se vidi da je rađeno s pažnjom, ljubavlju i mjerom.
Dok su u razvijenim zemljama ovakva djela česta, a odlične publicističke knjige nogometne tematike na engleskom jeziku kod nas se mogu kupiti ili nabaviti u boljim knjižarama, knjige kao što je Duplančićeva na našem jeziku do sada nije bilo. Sigurno je da će je svaki ljubitelj nogometa s ovih prostora, koji pamti nešto ranije i bolje od Sammira i Sharbinija, pročitati za jedno popodne.