IGOR TUDOR na debiju na klupi Verone pobijedio je Romu Josea Mourinha. Dan poslije talijanski novinar Lorenzo Fabiano napisao je za portal Hellas1903.it osobnu priču s ljetovanja u Trogiru, gdje ga je kormilar turističkog broda "davio" Hajdukom i Ivanom Jurićem te navijačkim pjesmama. Ovo je njegova priča o neočekivanom bratstvu koje je Tudorov angažman i početni uspjeh samo rasplamsao.
Lijep ponedjeljak. Sunce sja na nebu, ali sja i u nama. Pobogu, bilo je i vrijeme! Samo nekoliko dana i ručetina Igora od Tudorovih već je vidljiva. Pronašavši duh antičkih ratnika, očajna Verona na koju smo navinuli je oživjela. Tigrove oči umjesto mačićeva mijauka i Roma je pala. Iskreno, na Bentegodiju su samo Verona i njeni ljudi bili Posebni. Za umrijeti od ljepote.
Konačno ustajem iz kreveta dobre volje i dok kuham kavu, palim kompjuter. "GRANDE HELLAS VERONA! GRANDE IGOR!" Poruku mi je poslao tip kojeg sam slučajno upoznao ovog ljeta na dalmatinskoj obali, u Trogiru, veličanstvenoj venecijanskoj utvrdi nadomak Splita.
Ime mu je Marko, tijekom sezone vozi turiste brodom, a ostatak godine je ribar. Prošle zime dospio je u novine jer je ulovio morskog psa od pet metara. S pravom je ponosan na to. Stasit čovjek, poput Igora od Tudorovih.
Stigao sam u Trogir s prijateljem Guidom, zaustavili smo se tamo na povratku iz Bosne. "Idite do tvrđave, tamo ćete naći nekoga tko će vas brodom odvesti da se okupate", predložili su nam. Nije nas trebalo uvjeravati.
Stigli smo. "Talijani?" pita nas, a mi odgovaramo potvrdno. Guido i ja ulazimo na brod, a uz nas je otmjena dama iz Engleske s dvoje prekrasne djece. Cijela posada je tu, krećemo.
"Italija, gdje?" pita Marko. "Verona", odgovaram. Bio je to prekidač koji je otvorio pakao. "Verona, Ivan Jurić! Hajduk Split! Hajduk Split", zapalio se kao Verstappen kad vidi Hamiltona. I tu je počeo šou.
Gospođa je pognula glavu, a djeca su u nevjerici gledala u demona za kormilom
Sa zvučnika počinje treštati zbor Hajdukovih ultrasa, a on pjeva iz svega glasa poput luđaka. Na krmi užasnuta dama pognula je glavu, a maleni zapanjeno gledaju onog demona za kormilom. "Kamo ovo idemo? I tko će ga zaustaviti?" mora da su se pitali. A Guido i ja nismo se mogli prestati smijati. Plovidba se nastavlja uz niz navijačkih pjesama, a kormilar pjeva i puca od ponosa.
Nakon što smo pristali, dama je sišla s broda, a mi smo ostali s Markom, okupali se i sjeli na pivo. Priča nam o životu ribara i sinu Anti, prvaku u biljaru.
A onda Hajduk, Hajduk i opet Hajduk. Pa Jurić, Jurić i ponovno Jurić. Marko zna da on više nije trener Verone: "Loše za vas, on je fenomen." Objasnio sam mu da je umjesto njega došao Di Francesco. "Ok, bio je dobar u Romi, ali nije dobar kao Ivan." Dobar prorok, taj naš Marko.
Vrijeme prolazi, a za kormilom broda koji prevozi kupače natrag u Trogir dolazi do promjene, ali novi kolega zaboravio je ključeve, pa je poput luđaka trčao po njih. Nama nije bio problem čekati, mogli smo još ostati i vratiti se navečer. Nismo uopće govorili o tome, ali Marko je popričao s nekim ljudima i nabavio skuter. Saznali smo da je otok s Trogirom spojen mostom. Povezao nas je jednog po jednog i vratio u Trogir. S hajdukom Markom rastali smo se uz zagrljaje i poljupce: "Braća! Braća! Forza, Hajduk, forza, Hellas!".
Bratstvo u kojem se bilo teško sporazumijevati
U toj mediteranskoj sceni stvorilo se bratstvo. Počeli smo se dopisivati, ali prve njegove poruke na Messengeru bile su na hrvatskom. "Marko, talijanski ili engleski, molim te", rekao sam mu. Sad je bolje, iako ponekad riječi koje stižu više nalikuju na kodove nego išta drugo.
Hajduk, koji je uglavnom u gornjem dijelu tablice u društvu omraženog zagrebačkog Dinama i Rijeke, nada se tituli. Verona do ovog vikenda nije imala ni bod. Kad sam mu napisao da smo uzeli Igora od Tudorovih, još jednog Splićanina, doslovno je poludio: "Veliki Igor! Hellas Verona će biti dobra s njim, vidjet ćeš", obećao je.
Tome sam se i nadao. Avantura je počela dobro. "GRANDE HELLAS VERONA! GRANDE IGOR!" napisao mi je jutros Marko.
Nogomet je zaista prekrasan. Kao život.