Foto: Guliver Image/Getty Images
FASCINANTNA je javna percepcija trenerskog posla. U trenutku kada ekipa igra sjajno, njegova uloga gura se na margine obrazloženja zašto je tome tako, uz neizbježnu paralelu kako bi to svaki laik (u pravilu osoba koja to komentira bolje izvela. Zaslužnici su uglavnom isključivo igrači, sreća ili neka treća dimenzija. U trenutku kada ekipi ne ide dobro, iznenada trener postaje najbitniji i centralni protagonist, glavni i jedini krivac, te glavni uzrok geneze cjelokupne propasti.
Površnost pristupa ovoj temi se proporcionalno poveća s razinom koja se proučava – trenirati Arsenal, Bayern Munchen ili Barcelonu može baš svaka osoba na svijetu. Proboj masovnih medija u svlačionice i klupske prostorije omogućio nam je praćenje, pa posljedično i vaganje svake izgovorene riječi. A jednaku šansu izgovaranja nečeg pametnog ima i – totalna glupost, što uglavnom samo dodatno sedimentira već unaprijed definirane i fiksirane stavove.
Primjer Gary Nevillea možda će, na globalnoj razini, pokazati da to baš i nije tako.
Vrhunski pedigre nedovoljan
U nekom vakuumu, barem na prvi pogled, Gary Neville ima apsolutno sve predispozicije da već danas bude odličan u trenerskom poslu. Dugogodišnja vrhunska klupska karijera pod paskom sir Alex Fergusona kao jednog od najvećih nogometnih magova u povijesti igre nije jedini bitan faktor njegove karijere. Ne tako davno je opjevani Steve Kerr koji gradi jednu od najmoćnijih NBA dinastija moderne ere rekao kako nikad ne bi postao dobar trener da je bio bolji igrač.
Jednostavno, deficit u odnosu na atletičnije i kvalitetnije bekove koji su mogli skočiti više i s loptom učiniti više, natjerali su ga da konstantno analizira i traži manjkavosti – gdje je njegova šansa uspjeti u svijetu najboljih. Nevilleove priča nije daleko od toga – nikad vanserijski talentiran ili fizički nadmoćan, ratiom u igri i inteligentnim odlukama na terenu sakrio je te manjkavosti i izrastao u vrhunskog beka. Njegova televizijska karijera kao najpoznatijeg analitičara na Otoku dodatno je potvrdila mišljenja kako je ovo njegova igra.
Logična argumentacija, sjajna pripremljenost i čistoća u izlaganju sasvim sigurno je na mnogo višoj razini od prosjeka koji vlada u populaciji pratitelja nogometa. A vodimo li se već predstavljenom tezom da su baš svi ti pratitelji kvalitetniji od bilo kojeg vrhunskog trenera, logična konkluzija je da će Neville kao najbolji predstavnik ne-trenerske populacije zadovoljiti sve kritike i pretočiti sve svoje teoreme, ideje i zaključke iz analitike u onaj konačni produkt koji nas jedino i zanima – igru na zelenom polju.
Međutim, pokazalo se da se svi partikulumi informacija koje imamo o nekom treneru i njegovom utjecaju na ekipu ne mogu uvijek najjasnije tumačiti ni objasniti – postoji čitav spektar razloga i uzroka, od metodologije treninga do interpersonalnih odnosa i sposobnosti „indoktrinacije“ svojih igrača ne bi li im se usadio način razmišljanja najefektniji za trenerove ideje, koje mi ne vidimo direktno, i koji po svojoj kompleksnosti očito prelaze sve već navedene paušalne ocjene od strane šire javnosti.
I baš se po ovoj posljednjoj točki, sposobnosti ''indoktrinacije'', razlikuju ljudi s velikim nogometnim idejama i veliki treneri. Skup od 30 ili 40 jedinki koji imaju svoje probleme, interese, vrline i stavove prečesto svodimo na jednostavni i unikatni model kluba unutar kojeg funkcioniraju ne bi li smo lakše obuhvatili sve dimenzije njihovog funkcioniranja što je ništa drugo doli olakšan model razmišljanja, daleko pomaknut od stvarnosti. Nevilleov primjer, kao ipak čovjeka ''iznutra'' u nogometnom svijetu i čovjeka s vrhunskom reputacijom, sjajan je ''reality check'' za sve skale kojima procjenjujemo trenere.
Ostatak karijere na kocki
Očito je da će Valencia, možda i prije kraja sezone, tražiti novog trenera, a zasad je prvi neformalni favorit Rafa Benitez. Jednom kada i ako se Neville vrati na televiziju, koliku će težinu imati njegove riječi i prosudbe drugih trenera i ekipa? Hoće li ljudi biti sposobni, ili uopće voljni, razdvojiti njegovu karijeru analitičara i trenera , koje zasad imaju dijametralno suprotne rezultate? Nakon poraza od Barcelone od 0:7, internet je zahvatila epidemija sprdanja njegovog citata u kojem tvrdi da ''on ne bi mogao obitelji pogledati u oči, da izgubi od Barcelone sa 6 ili 7 golova''.
Hoće li ijedan klub, i na kojoj razini, sada pružiti šansu jednom još uvijek izrazito mladom čovjeku u tom svijetu? Lakoća kojom se blate imena u nogometnom svijetu i brišu s popisa poželjnih zastrašujuća je i djeluje jako inhibirajuće na sve one koji pokušaju, posebno ako to čine na način nepojmljiv većini. Uzima li javnost u obzir pritisak kojeg svaki trenerski posao nosi u kontekstu cijele karijere? Koliko ljudi se može totalno desentizirati od utjecaja javnosti koja želi krv i konkurencije koja želi bolan neuspjeh? Koliko je to drugačiji ambijent od udobnosti naslonjača, kafića pored kladionice ili brijačkog salona?
Sav rakurs posljedica koje trenerski angažmani mogu ostaviti možda je još očitiji u primjeru Jurgena Kloppa – apsolutni tvorac čuda iz Dortmunda i jedne od najšarmantnijih europskih ekipa koja je iz sjene srušila moćni Bayernov stroj, sjeo je na klupu vjerojatno najprokletije sportske franšize, Liverpoola. Rastrgan između ideala sjajne povijesti i iracionalnih, kvalitativno nepotpomognutim očekivanjima današnjice, Liverpool je sredina u kojoj postoji uglavnom samo binarni sistem ocjenjivanja, ili totalni uspjeh ili kataklizma. Čemu se onda jedan trener koji može gotovo pa birati angažman bilo gdje na svijetu, izlaže toj rapsodiji medijsko-navijačkog ludila koje okružuje Anfield?
Poučak za budućnost
I na kraju, ovo nije nikakva filipika protiv Nevillea. Preuzeo je ekipu u lošem stanju, pod vlasništvom sumanutog magnata koji preko reda želi uspjeh danas i sada, kao i stotine drugih bogatih klupskih mecena. Grozni rezultati koje Valencia ima nisu samo i isključivo njegova krivica. I dok ovaj angažman sam po sebi neće biti nešto naročito drugačiji sam po sebi od milijun drugih neuspješnih angažmana ili krivih spojeva, ''Gary Neville poučak'' može ponuditi i reći više u mnogo širem kontekstu – proces formiranja vrhunskog trenera u najmanju je ruku kompleksan jednako kao i u drugim zanimanjima, a godine usavršavanja, razmišljanja i studiranja prvi su preduvjet svakog zrnca napretka.
Gary Neville ne treba poslužiti kao dežurni Pedro, čovjek je mlad i ukoliko prelomi psihološku barijeru vraćanja nakon neuspjeha (poučak Ranieri), pred sobom sasvim sigurno može imati sasvim dobru karijeru. Poučak Gary Neville nije negacija trenerskog posla, on je samo slika svih njegovih teškoća, poučak Gary Neville je afirmacija onih koji su u tome već vrhunski.