DINAMO skoro 50 godina čeka nastup u nokaut fazi europskog natjecanja.
Na Valentinovo, 14. veljače 2019. godine, u šesnaestini finala Europa lige hrvatski prvak igrat će protiv Viktorije Plzen, koja je u nokaut fazu EL-a ušla kao trećeplasirana u skupini Lige prvaka.
Češki prvak je u skupini s Realom, CSKA-om i Romom osvojio čak sedam bodova. Zabili su sedam golova, ali primili čak 16. Lošija je u tom segmentu bila samo Crvena zvezda čija je obrana u skupini smrti primila 17 komada. Dvaput su ove jeseni Česi primili pet komada na jednoj utakmici. Roma ih je na Olimpicu razbila 5:0, a istim rezultatom je Real slavio u Plzenu. Mogli su i trebali nogometaši Pavela Vrbe dobiti pet komada i u Moskvi, ali su se Vlašić i društvo neviđeno ispromašivali pa je Viktoria u drugom poluvremenu okrenula, a protiv rezervnog sastava Rome u posljednjem kolu osigurala je treće mjesto.
Puno toga ide na ruku Dinamu u ovom dvoboju, iako se u dva mjeseca sve može promijeniti. Ne znamo hoće li Dinamo zadržati sjajnu formu i momčad na okupu nakon prijelaznog roka, ali znamo zašto bismo se ipak kladili na njega u dvije utakmice s Viktorijom.
Dinamo je, jednostavno, kvalitetnija momčad
Statistika često vara, ali u ovom slučaju je dosta egzaktna. U 25 ovosezonskih utakmica u prvenstvu i Ligi prvaka Viktoria je primila čak 31 gol, 15 u prvenstvu i 16 u Ligi prvaka. Na početku sezone, dok su igrali samo prvenstvo, bili su puno čvršći, ali kad je krenuo ritam i europskih utakmica vremešna obrana počela je popuštati.
Limbersky ima 35 godina, kapetan Hubnik 34, a Hejda je u sve lošijoj formi. On i Hubnik jako često djeluju potpuno izgubljeno, dosta su spori, a to se najbolje vidjelo u Moskvi protiv CSKA, što smo gledali u izravnom prijenosu. Iako je CSKA kvalitetnija momčad od Dinama, profil igrača je vrlo sličan, a s takvima Česi imaju jako puno problema.
Brzi i lagani, poput Oršića, Olma i Gavranovića, Dinamovi igrači imaju jako veliku šansu protiv Viktorije koja se gubi u preuzimanjima i često ostavlja dosta prostora između vezne linije i obrane.
S druge strane, Viktoria se dosta muči i s realizacijom. U prvenstvu zabijaju tek 1,5 gol po utakmici i na postavljene i dobro organizirane obrane teško stvaraju prilike. No to ni u kojem slučaju ne znači da su bezopasni jer su protiv Rome zabili praktički iz jedine dvije prave šanse koje su stvorili, ali nemaju previše raznovrsnih rješenja u napadu.
Dinamo godinama nije imao ovako dobar stoperski par
Nagledali su se Dinamovi navijači pacerski primljenih golova, stopera koji se sudaraju i predaju lopte protivnicima. U pravilu je Dinamo u važnim utakmicama golove zabijao sam sebi. No dolaskom Nenada Bjelice i dovođenjem Emira Dilavera i Kevina Teophile-Catherinea Dinamo je dobio rijetko viđenu sigurnost u obrani.
U 18 kola HNL-a Dinamo je primio samo devet golova, ali puno važnije od toga je da je u skupini Europa lige primio samo tri gola. Od toga je dva primio kad Dilaver i Teophile-Catherine nisu bili na terenu, što dovoljno govori koliko su oni sigurni.
U nokaut utakmicama europskih natjecanja, sigurnost u obrani često je ključ, a golovi najčešće padaju iz pogrešaka. Ovaj Dinamov stoperski par igra s minimalnim rizikom i bez izmišljanja tople vode. Kad je panika, lopta se izbija, a kad se može iznijeti kroz pas-igru, onda se to čini. Dinamo više nema ni velikih problema u skok igri, jer u tom segmentu su Dilaver i Teophile-Catherine, barem za sad, dominantni.
Tempiranje forme i rotacija
Ova polusezona bila je prva nakon mnogo godina da igrači ni u jednom momentu nisu postali umorni. Godinama smo se čudili što se i kako radilo na pripremama da igrači postaju umorni baš u trenutku u kojem bi trebali biti najspremniji. Kad bi došli pravi europski ispiti, ostajalo bi se bez daha nakon sat vremena igre i svi oni debakli bili su logičan slijed.
No danas je priča potpuno suprotna. Dinamo je razbijao protivnike u europskim pretkolima i zapeo tek na Young Boysima. Nije bilo sreće, ali Dinamo je u obje te utakmice djelovao fizički maksimalno spremno. Spomenutog pada sredinom polusezone nije bilo. Dapače, Bjeličina momčad je u pravilu (govorimo o europskim utakmicama) protivnike lomila baš u drugom poluvremenu. Fenerbahče su potpuno pretrčali u drugih 45 minuta, Anderlecht također, a u Trnavi, iako su gubili na poluvremenu, u nastavku nisu odstupali od svoje igre pa su slomili Slovake s dva gola.
Dinamo je savršeno fizički spreman, a znakove umora je, očekivano, pokazivao tek u posljednje dvije utakmice polusezone. Iako su bili bolji od Anderlechta, nedostajalo je malo lepršavosti, a posljednju utakmicu protiv Hajduka su odradili rutinski, s pola gasa.
Za to su zaslužene i Bjeličine rotacije koje nisu bile plod nesigurnosti, nego pametnog doziranja glavnih igrača. Znao je Dinamov trener da je i njegova druga momčad jača od 90 posto momčadi u HNL-u i nije želio nepotrebno riskirati eventualne ozljede i zamarati glavne igrače. Tako su oni bili svježi za sve glavne utakmice od kojih je Dinamo izgubio tek od Young Boysa i Rijeke, što su mu i jedina dva poraza u sezoni. Ako će se nastaviti kvalitetno raditi i na zimskim pripremama, za očekivati je da će Dinamo na proljeće djelovati spremno.
Atmosfera u momčadi
Igrači koji su dulje u Maksimiru tvrde da nikad nije bilo ovoliko zajedništva u momčadi. Gavranović nam je uoči derbija s Hajdukom rekao da ne vidi nijedno nezadovoljno lice u svlačionici. Svi igraju, svi koriste svoje minute i samo tako se može održati mir među igračima.
Osim toga, očito je da je među igračima kliknulo pa se stalno druže i izvan terena. Instagram im gori od zajedničkih fotografija i storyja. Izlaze zajedno, igraju videoigre, zafrkavaju jedni druge, a to se vidi i na terenu gdje, kako kaže Gavranović, svatko igra za čovjeka do sebe i svi prvo gledaju momčad, a onda individualnu statistiku.
Ide tome u prilog i izostanak Zdravka Mamića, koji im ne visi svaki dan nad glavom i ne moraju strahovati da će se ili spustiti u svlačionicu ili musti energiju kluba svojim famoznim izvanrednim press konferencijama. Fokus i navijača i medija bio je usmjeren samo na Mamića, a iako je on duhom itekako još prisutan u Maksimiru, puno znači što fizički nije u Zagrebu. I neka tako bude što je dulje moguće.
Osovina Gojak - Olmo
Za Olma se znalo i očekivalo da će i ove sezone biti na visini, ali malo tko se nadao da će Amer Gojak postati pravi igrač. Prošle sezone ništa nije odavalo da bi mogao postati jedan od stožernih Dinamovih igrača, ali Gojak je ovu jesen odigrao skoro bez pogreške.
Kad su obojica u najboljem izdanju i kad se Olmo, kao u nekim recentnim utakmicama, ne gubi u pretjeranim soliranjima, Dinamov neočekivani tandem veliki je Bjeličin adut u velikim utakmicama. Gojak često savršeno čuva leđa Olmu, a nerijetko ćete na utakmicama vidjeti da i bez gledanja obojica znaju gdje je ovaj drugi i samim time ostatak momčadi čine boljim.
Gojak i Olmo su i izvan terena jako dobri prijatelji i tu kemiju na najbolji način prenose na teren. U velikim sezonama, često tzv. X-faktor u momčadi bude ključan za velike rezultate. A Dinamo bi ih mogao nanizati još nekoliko.