BARCELONA nije odigrala gotovo ništa, ali je pobijedila Real 3:0 i plasirala se u finale Kupa kralja. Real je bio tek nešto bolji i konkretniji do drugog gola koji je presjekao utakmicu. U izrazito siromašnom Clasicu ipak sam našao zadovoljstvo – ima pravde u tome što Real gubi velike utakmice baš na ovaj način.
Nismo vidjeli baš ništa
Od najuzbudljivije ekipe na svijetu do prosječnog premierligaša
Barcelona se transformirala od najuzbudljivije ekipe na svijetu, koja presingom ne da suparniku disati, do pasivne 4-4-2 zone u kojoj je Valverde, kako bi nadoknadio Messija i Suareza u obrani, na desnu stranu stavio dva beka. Benzema je jednostavnim povlačenjem u sredinu terena radio takvoj zoni ogromne probleme – nalazio se izvan vidnog polja Busquetsu i Rakitiću kojima je konstantno dolazio s leđa, a Pique i Lenglet nisu smjeli previsoko izaći za njim i ostaviti prazne koridore za utrčavanja Vazqueza i Viniciusa. Da je Real imao malo smisleniji plan osim silovanja lopte na krilo i bezbrojnih ubadanja s boka ili da je na golu Barcelone stajao bilo koji drugi golman umjesto Ter Stegena, taj detalj bio bi dovoljan da presudi putnika u finale Kupa kralja. Prema naprijed Barcelona je bila još slabija. Šanse je mogao stvoriti samo Messi individualnim rješenjima, a njegovim povlačenjem dublje u teren i nekoordiniranom formacijom često bi se događalo da Barcelona "gradi" napad s 4 igrača u istoj liniji. Pritom su i dalje jedino rješenje bile Messijeve dijagonale na lijevu stranu napada koje su i dalje sistemski višak u igri Valverdeove Barcelone.
Postava Barcelone sinoć djelovala je poput one prosječnog engleskog premierligaša – pasivna i rigidna 4-4-2 zona u obrani i isključivi individualni impuls najboljeg pojedinca u napadu. Apsolutno je legitimno primijetiti kako je uvođenje i drugog desnog beka i veća rigidnost u igri posljedica konkretne prilagodbe na najvećeg rivala. Ali Barcelona u pravilu češće igra ovakav, ultra-dosadan i predvidljiv nogomet, nego onaj koji se godinama poistovjećivao s ekipom s Nou Campa. Iako nije naročito konstruktivno izdvajati pojedinačne partije u takvoj postavci, tri igrača se moraju istaknuti. Nelson Semedo odigrao je jednu od najlošijih obrambenih bekovskih partija koje sam ikada vidio. Dembele je nevjerojatan talent, ali je i dalje jako sirov dijamant na kojem treba više rada nego li to sugeriraju analize i medijski napisi. Konačno, Ter Stegen je danas po bilo kojem kriteriju jedan od najboljih golmana na svijetu.
Real plaća svoje dugove i gubi kako je dosad pobjeđivao
Real nije odigrao dobru utakmicu, ali je sve do drugog gola, koji je riješio pitanje prolaza, bio bolja momčad. Već opisani Benzemin manevar u kombinaciji s nevjerojatno opasnim Viniciusom zakuhao je sasvim dovoljno šansi da kraljevski klub poneku zabije i odvede utakmicu na svoj mlin. Ali Real jednostavno plaća svoje dugove – kako je prije nadnaravnim talentom u prednjoj liniji mogao sakriti deficite u igri, nepostojeće mehanizme i sustavna rješenja, sada pati u nedostatku tog istog talenta. Jučer su, u odnosu na momčad koja je pokorila posljednje tri Lige prvaka, Realu nedostajala četiri najbolja ofenzivna igrača – Marcelo, Isco, Bale i Ronaldo. Čak i za tako jaku svlačionicu, to je vjerojatno nenadoknadiv pad u talentu i moći u prekratkom razdoblju. Bez njihove moći da sjajnim potezom ili snalažljivošću Realu donesu pobjedu, Realu ostaju samo sistemska rješenja. Budimo iskreni, takvih rješenja do sada nije bilo mnogo. I baš u tom saznanju krije se djelić pravde. Real je sinoć osjetio kako je to izgubiti od Reala.
Godinama je Real pobjeđivao suparnike, naročito u Europi, a da nitko nije mogao dati kvalitetnije objašnjenje takvog ishoda od sreće, sudačke pomoći ili, najčešće – grandioznog talenta. Atletico, Juventus, Liverpool ili Bayern – suparnici su se mijenjali, ali uvijek s istim ishodom: spuštenih glava gledali bi trijumf ekipe koja ih nije pobijedila, ali su ipak od nje ispali. Laptop menadžeri i analitičari diljem svijeta slijegali su ramenima tražeći objašnjenje Realovih uspjeha u transcendentalnim fenomenima jer ih se na temelju same igre teško moglo shvatiti. Nitko nije mogao shvatiti kako je ta ekipa sposobna preživjeti suparničke napade u kojima su inferiornija momčad, zadržati status quo, da bi onda u krucijalnom trenutku Ronaldo eurogolom i odbijancem s tri metra ponovno donio radost Los Blancosima. Real je sinoć osjetio kako je to bilo gubiti od Reala svih ovih godina. Sudac im je mogao svirati penal koji nije svirao. Suparnički golman skinuo je sve što je "smio" i puno toga što nije. Konačno, Luis Suarez preuzeo je ulogu Ronalda i s "dva i pol" gola Barceloni donio "realovsku" pobjedu. Kada bi netko gledao utakmicu iz koje bi izrezao samo 10-ak sekundi, koliko je kumulativno trebalo Suarezu da iznudi tri gola, teško bi itko Urugvajcu dao prolaznu ocjenu, a u slučaju Barceloninog poraza, vjerojatno bi na dnevni red stigla i njegova sad stvarno očita prekomjerna kilaža.
Psi laju, a karavane prolaze. Mnogi ne pamte kako je Real izgledao na putu do europskih titula niti će se sjećati kako je na putu do vjerojatne duple krune Valverdeova Barcelona loše izgledala na Bernabeuu. Nitko se neće sjećati ni lažnog hat-tricka bucmastog Urugvajca i utakmica će ostati upamćena kao jedna od većih simultanki najžešćeg rivala na Bernabeuu. Nogomet je jako čudan, često nezahvalan i okrutan sport. Real je sada naučio i tu lekciju.