Foto:
BROJEVI i statistika nas često znaju zaslijepiti i zaboravimo da ljudi s imenom i prezimenom odlaze u misije i provode programe pomoći. Hrvatski Crveni križ donosi razgovor sa Sanjom Faragunom, dugogodišnjom volonterkom Hrvatskog Crvenog križa s velikim iskustvom odlazaka u humanitarne misije u cijelom svijetu.
Bilo je to dosta davno, ali još se i danas sjećam prvih volonterskih sati, prvih volonterki koje sam upoznala kad sam se priključila Crvenom križu i razgovora koje smo vodile. Iako nas je dijelilo više od pola stoljeća razlike u godinama, odmah smo se dobro složile. Nažalost, nekih od njih danas više nema, ali njihovi savjeti još su živi u mome sjećanju, bogato iskustvo koje su sa mnom podijelile uklopila sam u iskustvo koje sam i sama s vremenom stekla. Iako je otada prošlo više od osam godina, a ja nisam još ni na pola njihovog puta, mogu se samo nadati da ću imati isto toliko energije i entuzijazma koje ću moći prenijeti nekoj novoj djeci i biti im inspiracija za volontiranje.
Što radiš kao volonterka? Kako si se pripremala za rad na terenu?
U tih se osam godina mnogo toga promijenilo, od neiskusne osobe voljne pomoći sada je iza mene mnogo odvolontiranih sati, dana i mjeseci. Raznolika lepeza ljudi koje čovjek susretne na tome putu postaju neprocjenjiva prijateljstva. Volja čovjeka motivira i pokreće, ali nije i jedino dovoljna. Kao i za sve u životu tako i za rad u Crvenom križu treba proći i određenu edukaciju. Ima tu ponešto od svega, po svačijem ukusu i svatko se može pronaći u nečemu. Tu su, primjerice, tečajevi prve pomoći, edukacija za rad u službi traženja, treninzi za pročišćavanje vode, lista je poprilično duga, a tko želi može edukaciju nastaviti i na međunarodnoj razini. Kako je mene zanimalo sve pomalo ja sam većinu njih i završila. Možda zvuči malo školski i neprivlačno, ali edukacije su sastavni dio ovoga posla i pružaju osnovu i sigurnost u radu. Iza svake edukacije ostaje znanje, ali možda najvažnije - prijatelji, kolege i suradnici. Znanje možete steći i iz knjiga, ali uz njih ne dobijete i prijatelje koji će vas jednog dana čekati na odredištu kad krenete u misiju. Također se u manje stresnim situacijama može vidjeti karakter čovjeka, upoznati njegove vrline i mane, pa ako se jednog dana nađete s njim na terenu znate što od njega možete očekivati. Idealno je biti okružen osobama koje vam karakterno odgovaraju, a ja sam, na moju veliku radost, do sada imala sreće tako da su mi misije bile lišene stresa s te strane.
Koja ti je bila zadnja misija?
Nedavno sam se vratila iz Bosne i Hercegovine koja je teško stradala u ovogodišnjim poplavama. Bila sam dio međunarodnog tima i zadatak nam je bio uspostaviti laboratorij za analizu vode, educirati volontere za promicanje higijene i osposobiti ih za distribuciju tableta za pročišćavanje vode, a radili smo i na asanaciji bunara. Tamo sam također surađivala i radila s predivnim ljudima. Svatko tko je ikada radio na terenu zna da to nije mala stvar jer biti udaljen od topline svoga doma, biti bačen u nepoznati kraj u kojem se dogodila i katastrofa, biti svakodnevno i pod pritiskom ljudi koji su oko vas je ono što vam uljepšava ili zagorčava dan. Dani u misiji znaju biti naporni, cijeli se bioritam mijenja, prati se ritam tima, osobne se navike mijenjaju. Nekad je više zahtjevno fizički, a nekad psihički, ali ono što je najbitnije da nikada, baš nikada niste sami. Ako čovjek i posrne, uvijek je tu netko da vam pruži ruku. Zemlja u kojoj se trenutno nalazite sama po sebi ima svojih čari koje vas opiju, ljudi koji vam se uvuku pod kožu brzinom munje, sve su to pozitivne strane jedne misije.
Postoji li slobodno vrijeme kad si u misiji, i kako ga provodiš?
Slobodnog vremena ima, naravno da ga ima, i u najvećim krizama svaki član tima treba odmor, najčešće se ljudi u vrijeme odmora i relaksacije okreću jedni drugima pa se često i planiraju neke zajedničke aktivnosti ili se jednostavno bacite u krevet i spavate jer sna uvijek fali. Tih dana tim postaje vaša obitelj, puno se toga dijeli zajedno, tolerancija je na iskušenju.
Što kaže tvoja obitelj na tvoju čestu odsutnost?
A vaša prava obitelj, ona koja vas čeka doma, već su se i navikli na povremena izbivanja jer znaju da je to vaša ljubav, vaša strast i bilo kakva diskusija o tome bila bi suvišna. Nije im lako, znam da nije, treba netko i preuzeti obveze koje su ostale kod kuće, sama činjenica odsutnosti, ali ostati doma i ne otići isto tako nije opcija. Nas svi pitaju kako nam je, što smo vidjeli, što smo doživjeli, prije misije prolazimo psihološke pripreme, cijepimo se protiv raznoraznih bolesti i sve tako redom, a obitelj, obitelj nitko ne pita kako im je, nitko ih ne cijepi cjepivom za strpljivost i razumijevanje za to što mi radimo negdje na nekom udaljenom kraju svijeta, ali prihvaćaju to zato što nas vole. Ta podrška puno znači, svaki nesređeni odnos iz privatnog života čovjek nosi spakiran u koferu sa sobom na teren i toga treba biti svjestan.
Ima li neki događaj koji bi posebno izdvojila?
Teško je izdvojiti neki posebni događaj koji vas dotakne na terenu i radu s ljudima jer ih ima zaista mnogo, ali jedna vrlo mala stvar, a meni znači enormno puno - to je jedan najobičniji osmijeh. To je ono što me iznova svaki put podsjeti zašto se bavim ovim poslom i u trenucima sumnje, umora ili jednostavno zasićenosti jedan najobičniji osmijeh ili čak samo pogled mijenja cijelu stvar.
Pratite www.disaster-resilience.com, ukoliko imate osobno iskustvo vezano za katastrofe možete ga podijeliti na: http://disasterjournal.tumblr.com/