Screenshot: YouTube
HYEONSEO LEE je rođena u Sjevernoj Koreji, koju je napustila 1997. godine i preselila u Kinu. Danas živi u Južnoj Koreji i aktivistica je koja pomaže izbjeglicama iz Sjeverne Koreje. Na TED2013 konferenciji održanoj u veljači otkrila je svijetu svoju potresnu priču te progovorila o razlozima zbog kojih je napustila svoju rodnu zemlju. Njezinu priču objavio je CNN, a prenosimo je u nastavku teksta:
Moja obitelj nije bila siromašna i nikada nisam iskusila kako je to gladovati. Ali, nakon što mi je majka pročitala pismo sestre njezinog suradnika, čija je obitelj umirala od gladi, shvatila sam da situacija u mojoj zemlji nije toliko bajna koliko sam mislila. Početkom i sredinom 1990.-ih u Sjevernoj Koreju su gladovali milijuni ljudi, smrt i glad bili su svuda oko mene.
Ne mogu otkriti detalje kako sam pobjegla iz Sjeverne Koreje, ali mogu reći da je to bilo u vrijeme vrlo teške situacije u zemlji, dok sam bila veoma mlada i kada sam odlučila pobjeći k rođacima u Kini. Mislila sam da ću od svoje obitelji biti udaljena svega nekoliko mjeseci, nisam ni pomišljala da bi se to razdoblje na kraju moglo pretvoriti u punih 14 godina.
Brzo sam naučila da život izbjeglice nije samo ekstremno težak nego i ekstremno opasan, jer su izbjeglice iz Sjeverne Koreje u Kini ilegalni migranti. Tako sam živjela u neprestanom strahu da će me kineske vlasti otkriti i da ću imati užasnu sudbinu, biti vraćena u Sjevernu Koreju. Jednog su se dana ostvarile moje najgore noćne more. Kineska me policija uhitila i privela na ispitivanje. Netko je dojavio da sam iz Sjeverne Koreje. Bila sam prestravljena, srce je kucalo kao da će iskočiti, mislila sam da je gotovo. No, uspjela sam zatomiti emocije, odgovarala sam na pitanja. Pustili su me. Bilo je to čudo! Izbjeglice iz Sjeverne Koreje moraju skrivati svoj identitet ne bi li preživjeli. Čak i kada nauče kineski, dobiju posao, njihov se cijeli život u sekundi može slomiti. Zato sam nakon deset godina skrivanja identiteta u Kini odlučila riskirati i pobjeći u Južnu Koreju.
Život u Južnoj Koreji bio je puno teži nego što sam očekivala. Prošla sam krizu identiteta. Jesam li Sjevernokorejka ili Južnokorejka? Tko sam ja? Nije bilo zemlje koju bih mogla nazvati svojom. Počela sam učiti za prijemni na fakultetu. Tek što sam se počela privikavati na novi život primila sam šokantan poziv od kuće. Sjevernokorejske vlasti presrele su novac koji sam poslala obitelji i za kaznu će ih preseliti na neku pustu lokaciju na selu. I tako, ironično, ali istinito, odletjela sam natrag u Kinu i krenula prema granici sa Sjevernom Korejom.
Kako moja obitelj ne govori kineski, morala sam ih provesti kroz 2000 milja po Kini i potom po jugoistočnoj Aziji. Putovali smo autobusom tjedan dana i nekoliko puta bili nadomak tome da nas uhite i deportiraju. Konačno smo došli do granice s Laosom. Kada smo ušli u Laos, moja je obitelj zatvorena pod optužbom da su ilegalno prešli granicu. Platila sam kaznu i mito, i za mjesec dana su ih oslobodili. Nije prošlo dugo, ponovo su ih uhitili u glavnom gradu Laosa. Napravila sam sve ne bih li pomogla mojima da stignu do slobode, došli smo tako blizu, no završili su u zatvoru. Izgubila sam svaku nadu. I baš tada mi se obratio nepoznati muškarac i upitao me: "Što ti je". Iznenađena da potpuni stranac mari za to što mi je, objasnila sam na lošem engleskom, služeći se rječnikom, a on je bez oklijevanja otišao do bankomata i dao mi novac da izvučem obitelj iz zatvora.
Nakon dugog putovanja moja obitelj i ja došli smo do Južne Koreje. No, domoći se slobode samo je pola bitke. Mnoge izbjeglice, kad se domognu nove zemlje, kreću u život bez novca".