Foto: Hina
DVIJE kolone sjećanja na vukovarske žrtve, pri čemu je kolonu s državnim vrhom prepriječila kolona Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, izazvale su različite reakcije Vukovaraca i njihovih gostiju - od toga da političari danas u Vukovar nisu trebali ni dolaziti do stava da je kolona trebala biti posvećena žrtvama stradanja, bez izražavanja političkih mišljenja.
U Vukovar, grad koji je posljednjih mjeseci u medijima bio spominjan uglavnom po incidentima vezanima za postavljanje ćirilićnih natpisa, pristigli su brojni građani kako bi odali počast vukovarskim žrtvama.
Dvije zaposlenice iz vukovarske bolnice iz koje su nakon pada Vukovara 1991. odvedeni civili i ranjenici od kojih je većina ubijena na Ovčari, kažu također da su protiv postavljanja ćiriličnih ploča u tom gradu. Vlada je, smatraju, trebala imati više razumjevanja.
Vlada po njihovom mišljenju ne brine o osjećajima ljudi koji su prošli kroz rat. Želimo normalan život i malo više osjećanja i poštivanja žrtava, kazala je jedna od zaposlenica u bolnici koja se u Vukovar vratila radi svoga supruga. Bilo je strašno, nije bilo svjetla i ljudi su kao zombiji izlazili iz ruševina, rekla je
Druga drži da iz prosvjeda koji su prošlih mjeseci održani u Vukovaru stoje ljudi koji su nekog izgubili u ratu. Smatra također da većina Vukovaraca dijeli mišljenje Stožera, ali, dodaje, ti ljudi imaju djecu i boje se izaći na prosvjede.
Obje su se složile da je u Vukovaru najveći problem teška gospodarska situacija. Smatraju da bi trebalo više ulagati u otvaranje radnih mjesta. Kažu da je u Vukovaru velika nezaposlenost, nema proizvodnje pa ljudi uglavnom rade u carini, policiji, javnim službama, trgovinama i kafićima, a nema proizvodnje.
Za njih je problem i taj što djeca koja pripadaju većinskom narodu i manjini u školama pohađaju odvojene programe. Da djeca sjede zajedno u školama, po njima, ne bi bilo toliko problema.
Bivši logoraš, 75-godišnji Ivan nakon pada Vukovara razdvojen je od supruge Marije te je tri mjeseca proveo u srpskim logorima. Nakon toga je 7,5 godina progonstva proveo sa suprugom na Hvaru, a zatim su se nakon mirne reintegracije vratili u Vukovar.
Od tada u koloni sjećanja sudjeluju svake godine. Sretni su, kažu, što ne mrze jer bi ih to izjedalo. Tko je kriv neka ga država sudi, zaključio je Ivan, koji je prošao torturu logora u Sremskoj Mitrovici, Aleksincu i Šidu.
"Ćirilica nije ratovala, to je samo pismo"
On i njegova pet godina mlađa supruga smatraju da je mladima u Vukovaru najteže. Čitava generacija mladih je upropaštena, kazala je Marija. Dodaje kako se nitko ne pita što je s djecom iz miješanih brakova, gdje ona pripadaju i kako se osjećaju.
Sa Srbima pričaju, ali ne o politici. Ne protive se uvođenju ćiriliIce. "Ćirilica nije ratovala, to je samo pismo", kazala je Marija.
Nasuprot njima bračni par s Korčule Ana i Tomislav koji u Vukovar godinama dolaze karavanom na motociklima protive se ćirilici u Vukovaru. Drže da bi prvo trebalo napraviti reviziju popisa stanovništva i proglasiti Vukovar gradom posebnog pijeteta.
On i njegova supruga smatraju da vlada danas nije ni trebala doći u Vukovar. To je samo provokacija, kazali su.
Hrvatski branitelj iz Ivanca Drago Sabo kaže da bi problem ćirilice bio manji kad bi se više otvarala radna mjesta. Da se zločinici kazne i da je gospodarstvo razvijenije, problem ne bi postojao, ali svi oni koji su nanijeli zlo ovom gradu moraju biti iza rešetaka, kazao je.
"Ovo uopće nije trebalo biti ovako. Morala je biti samo jedna kolona. Kolona sjećanja mora biti posvećena žrtvama, van političkih mišljenja", zaključio je taj branitelj.
Studentice s mostarskog Pravnog fakulteta Ines Grile i Matea Perković u Vukovaru su prvi put, a došle su organizirano autobusom s 50-ak kolega. Matea priča kako imaju sličan problem u Mostaru, gradu u BiH koji je po nacionalnoj osnovi podjeljen na istočni i zapadni dio.
Smatraju da u Vukovaru ne bi trebalo postavljati ćirilične ploče, a na pitanje ne bi li trebalo poštivati ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina jedna od njih je odgovorila kako bi se, da se poštuje Ustav, štitila i prava drugih građana.
Obje se slažu kako je potrebno naći zajedničko rješenje, no problem je kažu što tu postoje osjećaji građana koji su prošli ratna stradanja.