HRVATSKA je pokazala veliko srce. Nebrojene kolone vozila krenule su prema Banovini. Stižu u pomoć ljudi, oprema, hrana. Poduzetnici, vlasnici apartmana i hotela, nogometni navijači, mediji, ali i HGSS, vojska, vatrogasci i druge službe svega par sati nakon potresa jurili su prema potresom uništenom kraju. Logistički, pokazalo se da mreža autocesta koju imamo itekako ima i svoju sigurnosnu funkciju – omogućava koncentraciju pomoći iz cijele države.
Koliko god sve to bilo na ponos, koliko god se logistički problemi rješavali u hodu i koliko god će Hrvati usred teške krize pomoći radom, alatima, robom, uplatama, toliko imamo i pravo i dužnost postaviti jedno pitanje. Kako je moguće da cijeli zabat glavne bolnice u Sisku padne u dvorište i općenito zgrada postane neupotrebljiva? Nije, naravno, ovo pitanje samo konkretne bolnice u Sisku, čiji je centralni, najstariji dio predan na uporabu 29. prosinca 1896. godine. Što bi bilo sa zagrebačkim bolnicama da je potres bio bliži Zagrebu? Stari dio zagrebačke Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj pretrpio je s novim potresom i nova oštećenja, a srećom i sposobnošću osoblja nitko nije ozlijeđen.
Zgrade su otvarane još u pretprošlom stoljeću
Koliko je ono zagrebačkih bolnica i općenito bolnica u Hrvatskoj smješteno u zgradama građenim prije 1964. godine, kada je Jugoslavija uvela prve suvremene protupotresne propise? Koliko je zgrada koje su starije i od sto godina u međuvremenu opterećeno novom opremom, koliko su puta bušeni zidovi (nekada je postojala samo tanka žica rasvjete, danas je bolnica puna elektronike), i uopće koliko su stare zgrade od cigle fizički ostarjele u 80, 100 ili više godina? Nije samo ova u Sisku iz 19. stoljeća, ima čak i starijih zgrada koje se koriste kao bolnice.
Prirodne katastrofe se događaju. Potresi se događaju. Zato smo u školi učili da se neke zgrade namjerno grade tako da izdrže čak i najjače katastrofe – nuklearne elektrane, mostovi, ali i bolnice. U situaciji gdje dolazi do oštećenja i rušenja građevina, gdje stradaju ljudi u kućama, zgradama, na ulicama, gdje su moguće stotine i tisuće ozlijeđenih, treba postojati zgrada u kojoj se ti ljudi mogu zbrinuti – treba postojati bolnica. Bolnica građena po standardima da može izdržati potres kakav se u tom kraju može maksimalno očekivati. Ova sisačka bila je najmodernija bolnička zgrada u Hrvatskoj, ali u pretprošlom stoljeću. Kod nas – sasvim je normalno imati modernu, suvremenu sportsku dvoranu, a bolnicu još iz doba kojega se nitko više ne sjeća, gdje su vrpcu presijecali već davno mrtvi političari, carevi, kraljevi, kneževi ili diktatori.
Za problem se zna. Konkretno, vratimo se na sisačku bolnicu (no, kažem, ona je samo povod, problem je puno, puno širi). Uredno je na internetu dostupan dokument "Procjena rizika od velikih nesreća za Grad Sisak" i tu se za Opću bolnicu "Dr. Ivo Pedišić" navodi, citiramo: "Bolnica je smještena u starijoj građevini za koju se nisu u projektiranju poštovali strogi protupotresni uvjeti kao za građevine sagrađene nakon katastrofalnih potresa (1963)." Problem je ovaj put riješen hitnom evakuacijom bolesnika – vozilima i vojnim helikopterima. No, opet, što bi bilo da je epicentar bio bliže Sisku? Ili da je u pitanju bio Zagreb?
Političari ne vole ulaganja u infrastrukturu koja ne donese instant glasove
Izgradnja novih kvalitetnih zgrada košta, protupotresna ojačanja starih koštaju još više, a to nisu stvari koje će političarima donijeti bodove. Da pojednostavimo – ako staru bolnicu prebojite i uredite, a ostatak novca podijelite građanima, dobit ćete lijepe bodove, čitaj glasove. Ako krenete sagraditi novu zgradu ili protupotresno zaštititi postojeću – to do potresa nitko neće primijetiti. A statistički, potres će se dogoditi daleko iza vašeg mandata.
Političar gleda do kraja mandata. Državnik sto godina unaprijed. Da biste ulagali u stvari kao što su kvalitetne bolnice, trebate biti državnik. A državnika je malo. Štoviše, u ovoj zemlji građani će često glasovima pomoći onoj najjeftinijoj demagoškoj politici. Dijeliti grah za prvi svibnja. Dati besplatan prijevoz. Uzeti novac velikim prirezom pa dijeliti natrag taj isti novac kroz božićnice ili kakve subvencije – to su stvari koje donose političke glasove. Ojačanje zgrada ne donosi. Potres je jednom u 50 ili 100 ili 200 godina. Ulaganje u obrazovanje koje se vidi kroz 20 godina također ne donosi glasove. Ništa dugoročno ovdje ne donosi glasove, najbolje prolazite ako glumite Djeda Mraza novcem koji ste ionako uzeli građanima. Dijelite ga prvom prilikom. Što više uzimate i što više dijelite, to vas više vole i za vas više glasaju.
Nije stvar samo u bolnicama već i u vatrogasnim vozilima (mogli bismo organizirati lijepu izložbu kamiona nekadašnje "Tovarne Avtomobilov Maribor)", robnim rezervama, obrambenoj spremnosti, posebnim vozilima (sjetimo se koliko su kod Gunje bili korisne prastare sovjetske amfibije koje je netko mudro ostavio u sastavu Hrvatske vojske). Ljudi vole instant rješenja, političari nude instant rješenja, a država građena na instant rješenjima je kao kula od pijeska – može izgledati impozantno do prvog vala.
Država je tu da rješava infrastrukturu, a ne da prodaje sir i ulje
Imamo državu već 30 godina, a nismo naučili što država znači. Država znači postojanje kvalitetne osnovne infrastrukture – pruga, cesta, ali i škola i bolnica (državnih i privatnih). Država znači kvalitetne temeljne javne službe. Država znači postojanje zgrada bolnica rađenih po standardima da prežive potres i nastave služiti onome za što su predviđene. Država nije i ne treba služiti za vječne garancije i subvencije brodogradnji ili nacionalnom avioprijevozniku. Ako netko ima poslovni interes – gradit će brodove i organizirati avioprijevoz i bez države. Država nije tu da bi gradila velike dvorane za profesionalni sport (kome se gradi – osnuje firmu i uloži vlastiti kapital), a država nije tu ni da bi gradila nacionalni stadion (opet, tko ga smatra važnim – prikupi privatni kapital i gradi).
Nismo naučili prioritete. A u međuvremenu smo se i dodatno pogubili. Država, umjesto da rješava infrastrukturu i pusti privredu neka se razvija, uhvatila se prodaje sira i maslinovog ulja te sufinanciranja propalih industrija. No, neka nam ovaj potres bude pouka – kada netko pred naredne izbore počne o novim stadionima ili spomenicima, ili državnim garancijama gubitašima, ili kakvom sličnom ulaganju narodnog novca, prvo pitajmo – zadovoljavaju li lokalna bolnica, lokalni vrtić i lokalna škola protupotresne standarde. Ako da, možemo dalje, ako ne, posložimo prioritete. Postanimo – država. U dobro posloženoj državi bolnice su one koje izdržavaju i najjači potres koji se može razumno predvidjeti.