Foto: Hina
EKONOMIST Velimir Šonje osvrnuo se na aktualna događanja u državi. U tekstu za portal Ekonomski lab, analizirao je situaciju s Agrokorom, Ivicom Todorićem i stanjem u zemlji. Tekst prenosimo u potpunosti, uz dozvolu autora.
Ali, koji Sistem; o čemu ovdje pričamo?
"Todoriću je to Sistem omogućio"
Koliko sam puta samo u zadnjih šest mjeseci čuo onu famoznu rečenicu "Todorić je kriv, ali nije samo on, Sistem mu je to omogućio". Iza ove naizgled logične rečenice krije se očekivanje spektakularnog otkrića donacije nekoj stranci, mita nekom dužnosniku ili neke nepotističke nepodopštine, valjda zauzvrat za neku lokacijsku dozvolu ili rani "pretvorbeni grijeh".
Iza svega se krije narodna želja za novom rundom uhićenja sudionika neke balkanske "doing business" drame. Čeka se tako neki novi purgatorij. OK, nije naodmet da se malo stane na žulj Sistemu. Ali, budimo realni: Sistem je toliko velik, razgranat i neefikasan (tj. iz svoje perspektive unutarnjeg samoodržanja efikasan), da će par suđenja moguće umočenih vidljivih lica imati slabašan značaj.
Vratimo se, stoga, ključnom pitanju: koji Sistem, o čemu ovdje pričamo?
Trebala-bi-biti-nezavisna grana Sistema koja sada najviše radi (Institucije Sistema rade svoj posao) skuplja mrvice i malo čisti nakon što je tulum završio. Prema ovome što pišu mediji, ljudi izgleda vrijedno rade i pokušavaju posložiti mozaik koji bi trebao razotkriti tko je koga na vrhuncu pijane zabave izudarao i prevario. Ali, sve je to naknadna pamet. Da se krivo ne shvati: vrijedna, dobrodošla, nužna, ali uvijek naknadna. Pamet. Po nekima, pravda.
Tko je zaustavio Agrokor?
Pravo pitanje glasi: ako Institucije Sistema djeluju ex post, tko je djelovao ex ante? Tko je zaustavio Agrokor?
Todorića je zaustavilo tržište. Za cijeli ovaj džumbus figurativno je, ali i stvarno, odgovoran – Lidl (i još neki). Konkurencija!
Hrvatska desetljećima ima relativno visoke cijene špeceraja prema paritetu kupovne moći (tako je bilo još u socijalizmu). To znači da su realne marže bile solidne, barem za potencijalno efikasne igrače. Na takvom su tržištu mogli poslovati i relativno neefikasni trgovci kakav je bio Konzum dok konkurencija nije bila jaka. No, vrhnja je bilo dovoljno da ga namirišu i neki ozbiljniji, efikasniji igrači. Agrokor se stoga oduvijek plašio konkurencije i nastojao kontrolirati tržište. Držati ga koliko-toliko zatvorenim i unutar i oko sebe čvrsto umreženim.
Strategiju tržišne kontrole zasnovao je na tri stupa. Sva tri su izrasla iz temeljne ideje ekonomskog nacionalizma o čijoj sam važnosti za Agrokor napisao tekst u travnju.
Tri stupa
Prvi stup: lobiranje i spuštanje državnih rampi na ulazna vrata konkurenciji. U tome je bio naročito uspješan 90-ih. Nije bilo nikoga, pokušaji izvana su uspješno odbijeni. Međutim, nakon 2000., Hrvatska se polako otvarala, pa na toj strategiji nije mogao temeljiti obranu tržišnog položaja. Tu su zameci pada koji će se dogoditi petnaest godina kasnije.
Drugi stup: širenje kao odgovor na konkurentske pritiske; pokušaj da se volumeni posla povećaju tako da se značajno poveća efikasnost (svi ekonomisti znaju što je ekonomija obujma i kako izgledaju funkcije prosječnog i graničnog troška). Preuzimanje Mercatora koje nije uspjelo u operativnom smislu bio je vrhunac neuspjeha te strategije. Mnogo važniji dio te priče je širenje i jačanje dijela nekonkurentnih dobavljača roba i usluga. Njihove su poslovne strategije, možda i opstanak, postale ovisne o Agrokoru tj. Konzumu. Iz širine te mreže crpio se značaj i društvena moć.
Treći stup je bio nacionalistički marketing. Titralo se u žice. Slogan od polja do stola nije ništa drugo nego brendiranje starog sna o povezivanju zelene i plave Hrvatske. A o eksploataciji slogana «kupujmo Hrvatsko» u raznim inačicama te o vizualnom identitetu koji je bojama i kockicama u raznim varijantama više ili manje diskretno oponašao državna obilježja ne treba trošiti riječi.
Na kraju ništa od toga nije upalilo. Ako je vjerovati onome što novine pišu o nalazima vještaka i revizora, moguće je da sve to zapravo nikada i nije funkcioniralo. U smislu da nikada nije bilo profitabilno (OK, to će biti još predmet istraživanja, analiza i rasprava). Ako je tome tako, onda je upravo to ključna činjenica koje se izgleda vrlo uspješno skrivala ne samo od očiju analitičara i promatrača, nego i od očiju duboko umočenih kreditora koji su ionako brali visoke kamatne stope jer su dobro znali da imaju posla s jako rizičnim klijentom.
Kako god bilo, konkurencija je pomela Agrokor. Prvenstveno njegov maloprodajni business. Podsjetimo, PwC je tamo izračunao "rupu" od ni manje ni više nego jedanaestak milijardi kuna.
Dvije skupine interpretacija
Međutim, većina komentatora slučaja Agrokor i dalje zanemaruje tu činjenicu. I dalje su prisutne zbunjujuće interpretacije mimo temeljnih mikroekonomskih činjenica. Mogu se podijeliti na dvije skupine: jedne, koje su u prvi plan stavljale problem financiranja i druge, koje počivaju na socio-političkim, a ne ekonomskim interpretacijama događaja.
Ove prve su obilježile ranu fazu izbijanja krize u kompaniji. Tada se stalno isticalo da je Agrokor morao plaćati strašno visoke kamatne stope (kao da nije bio ultra-rizična kompanija). Išlo se tako daleko da se tvrdilo da je za tu visinu kamatnih stopa kriva rizična država (iako u toj rizičnoj državi posluju ozbiljne kompanije koje su imale duplo niže troškove financiranja). Ivan Lovrinović je po starom dobrom običaju u jednoj od prvih emisija Otvoreno na ovu temu za sve okrivio monetarnu politiku koja nije omogućila niže kamatne stope. Drugim riječima, dragi Sistemu, zašto nisi Agrokoru omogućio da bude još više dužan prema domaćim kreditorima, a ne strancima, uz mnogo niže kamatne stope, onda bi valjda potukao konkurenciju?! Budimo realni: u tom scenariju spržilo bi se toliko financijskog kapitala da bi zemlja sada bila u potpunom kolapsu. Bili bi to plodovi punog monetarnog suvereniteta.
Danas se ipak uglavnom razumije da Agrokorovi financijski problemi nisu nastali u oblacima jer su imali realno utemeljenje u operativnoj neefikasnosti maloprodajne grane koju je konkurencija pomela. I to izgleda ne samo zbog kamata. Postoje, međutim, i dalje oni koji izvrću tu sliku i tvrde da je tržište omogućilo, a ne onemogućilo Agrokor!
"Uhljebi i paraziti"
Jurica Pavičić u subotnjem Jutarnjem tako zdvaja nad novinarima koji nisu na vrijeme zaustavili Todorića (osim njega, naravno, koji je o tome oduvijek pisao, kako kaže). Poentira da su Agrokor zaustavili civilno društvo i NGO, "uhljebi i paraziti" kako stoji u naslovu teksta. Naravno, ne spominje portal Indeks koji je Todorića godinama "razvaljivao", moralna vertikala ipak prima plaću u drugoj kući, pa piše o "zavjeri šutnje" kao da je bila opća, a cijeli taj set-up mu je potreban da pokaže"…da je po čistoj, tržišnoj samoregulaciji, još bismo o akviziciji Mercatora pisali onako kako su tada pisali neki naši kolege: kao da je to nogometna utakmica Slovenije i Hrvatske.” Kod Pavičića tržište je krivo za sve, kao da je Agrokor utjelovljenje samog tržišta ili njegov glavni izdanak.
Na sličnom tragu, Mostov profesor-savjetnik Marinko Škare na stranicama Lidera vodi harangu protiv neoliberalizma, tog navodno odvratnog čeda Svjetske banke i MMF-a. Sada je valjda svima jasno, piše Škare, upravo kroz Agrokor i rasprave o euru, da je "neoliberalni model razvoja" propao. U tekstu nema nikakve rasprave ili argumentacije povrh općih parola i izvrnutih činjenica poput one da je u Hrvatskoj sve odavno prepušteno autopilotu – tržištu.
Osjećaj za realnost
Dajmo malo osjećaja za realnost. Ponovimo Agrokorov poučak. Dok nije bilo tržišta i konkurencije, ili dok ga je bilo manje nego danas, pa je bilo važnije ono što se dogovori na telefon nego koliki je obrtaj roba na policama, Agrokor je cvao, širio se i realizirao strategiju od polja do stola, od zelene do plave Hrvatske. Kad se tržišna konkurencija zaoštrila, kad su drugi igrači kupcima ponudili bolje odnose cijene, kvalitete i načina distribucije, koncept je propao.
Vratimo se sada na ono početno pitanje: što je u svemu ovome Sistem? Sistem funkcionira na mnogo razina. Za ovu priču najvažnije su dvije. Na prvoj je Sistem suprotstavljen tržištu, tj. njegovom najvažnijem sadržaju – tržišnom natjecanju. Sistem, to je ono kad možeš nazvati bilo kojeg ministra da promijeni neki pravilnik koji ti ne paše. Sistem, to je sve ono što te dovodi u privilegiran položaj na tržištu spram konkurenata. Sistem – loš momak koji je Agrokoru pomagao, uhljebničko-parazitski Sistem koji je kočio razvoj tržišnog natjecanja i koji buja tamo gdje je država velika, a demokratska kontrola slaba. To nije tržište. To nema veze s neoliberalizmom. To je anti-tržište, ortakluk umreženih, sušta suprotnost ideji ekonomskog liberalizma.
Da se razumijemo, nije taj Sistem neka slavenska specifičnost. Takvi su Sistemi duboko ukorijenjeni u idejama, institucijama i politikama jednog dijela europske ekonomske tradicije. Evo što Brunnenmeier, James i Landau u knjizi “The Euro and the Battle of Ideas” pišu o francuskoj korporativističkoj tradiciji (str. 48): “Velike firme gaje uske veze s vlašću, a vlasti vide promociju interesa takvih kompanija kao javni interes. Postoji duga tradicija, najmanje od 19.st., prisvajanja političkih renti od strane francuskog biznisa, ulazaka biznismena u politiku radi utjecanja na zakonodavstvo, dogovorenih brakova kćeri biznismena s državnim dužnosnicima radi jačanja kontrole i proizvođača koji svoju proizvodnju definiraju kao središte nacionalnog identiteta. Takva su ponašanja odredila tradiciju. Neslavni moderni primjer se dogodio kad je francuska vlada intervenirala kako bi veliku prehrambenu grupu Danone obranila od stranog preuzimanja proglasivši ju strateški važnom kompanijom na temelju obrazloženja da je hrana dio francuskog kulturnog identiteta.”
S druge strane postoji i Sistem – dobar momak. To je Sistem koji omogućava tržište na autopilotu. U tom Sistemu revizori rade svoj posao – osiguravaju ispravnost bilježenja poslovnih događaja. U njemu javne službe funkcioniraju s primarnim ciljem da ljudi i firme ravnopravno pristupaju tržištima i institucijama. U tom Sistemu nema privilegiranih. Naprotiv, postoji ravnopravno tržišno i političko natjecanje, a moć je disperzirana. Država može biti jaka, ali mora biti nepristrana, nešto kao u njemačkom ordoliberalnom modelu koji je uspostavljen nakon pada nacizma pod američkim patronatom. To je Sistem koji najviše pogoduje ekonomskom liberalizmu. To je Sistem u kojem se plaća na vrijeme i u kojem ne trebate političke veze da unutar mjesec dana znate jeste li ili niste dobili neku dozvolu.
Moć otvorenog tržišta
Međutim, čak i kad je liberalna demokracija daleko od savršenstva, a institucije su baš ovako svakakve ili nikakve kao naše, otvoreno će tržište dovesti do toga da onaj tko bolje zadovolji kupca opstaje i napreduje, a onaj koji je u tome mnogo lošiji nestane. Makar mahao sa zastavama i sponzorirao nacionalne sportske selekcije. Jasno, kad su liberalna demokracija i institucije slabi, velika je šansa da će netko uspjeti zatvoriti tržište, a onda najčešće počinje ortakluk kako bi se zatvaranje i postojeći odnos snaga zacementirali.
Strašna je moć otvorenog ili gotovo otvorenog tržišta. Tolika da mnogi ljudi ne mogu prihvatiti kako je riječ o ključnom kriteriju, jačem od strategija i planova, privatnih i javnih. Kada se otvoreno tržište sagleda u svoj međunarodnoj širini i kroz kriterije efikasnosti koje nameće, javi se onaj nerv zatvaranja, utemeljen na pozivu za zaštitom, državnom strategijom. Možda bismo ipak, zbog naših ljudi i svijeta u kojem velike ribe jedu male (i u kojem posluju Francuzi) trebali još jednom poslušati Matu Brlošića kada govori o poželjnom budućem Konzumu (emisija Otvoreno HTV-a, 10.4.2017.): “Mi kao poljoprivredni proizvođači voljeli bi da to bude domaći čovjek, dakle Hrvat, i volili bi da imamo svoj nacionalni trgovački lanac kao što je Konzum, ako ne i veći, da možemo svoje proizvode plasirati, da ih mogu naši potrošači konzumirati.”
Koja li će strategija, nakon što je jedna takva već jednom propala, iz ovoga tek izaći? Nema tog kolapsa kompanije ili sudskog procesa koji će ove ideje “ukloniti”. Te ideje su prirodne i legitimne iako nisu usklađene s idejom o poslovanju na jedinstvenom tržištu.
Sadašnjost nam promiče pred nosom
Tako se krug zabluda zatvara. I Sistem i tržište za mnoge će komentatore ostati apstrakcije. Svatko će pod tim pojmovima podrazumijevati nešto drugo. Dotle će onaj pravi Sistem i tržište, takvi-kakvi-su nakon malo šoka nastaviti, možda ne baš po starom, ali ni bitno različito od toga. Purgatoriji postoje samo u knjigama, a prevrati su rijetki i u pravilu završavaju pogibeljno. Pred nama je još puno duge evolucije dok se ne poslože pojmovi, poimanje uzroka i posljedica i dok se u Hrvatskoj ne profilira nešto što bismo mogli označiti dominantnom ekonomskom filozofijom. Za sada rasprave o Agrokoru pokazuju da je u području ekonomskih ideja konfuzno neriješeno.
Zapravo, dio rasprava koje se vode o Agrokoru pokazuju da smo u sferi ideja još uvijek negdje između 1989. i 1996.: posve zbunjeni time što pad Berlinskog zida znači za naše gospodarstvo, što je to neoliberalizam i ekonomski liberalizam i što u svemu tome rade zli MMF i Svjetska banka.
Tako nam, s pogledima čvrsto prikovanim za prošlost, sadašnjost nastavlja promicati pred nosom. Trošimo se u iluzornim raspravama o tržištu spram državne intervencije, neoliberalizmu, snivamo o tome da se na području jedne Hrvatske može racionalno odabrati između nekog apstraktnog tržišnog modela i francuskog korporativističkog Sistema ortakluka, a da pri tome nikome poučenom Agrokorom nije palo na pamet pitati je li Agrokor posve srušio kredibilitet državne razvojne banke HBOR? Što će nam takva razvojna banka? Što pet ili šest ministara radi u njenom nadzornom odboru kad ih većina ne zna ispravno tumačiti financijske omjere i poslovne planove poduzeća? Kako je moguće da za našu razvojnu banku treba 5-6 ministara kad su za njemački KfW, koji ima više od sto puta veću bilancu od HBOR-a (!), dovoljna samo dva?
I eto opet tih ekonomskih liberala protiv državne intervencije: pa svaka ozbiljna država ima javnu razvojnu banku! Da podupire neke nove Agrokore? Ne, ne, reći će oni drugi: ovaj put će biti drugačije. Dajte malo vjere u ovu našu državu, čekajte da naučimo hodati. Poklonite nam vjeru da Hrvati mogu postati Francuzi. Još jednom.