"ZAŠTO zapadne sile selektivno odlučuju gdje će biti svjetski policajci?", naslov je intrigantnog teksta objavljenog u ponedjeljak u američkom časopisu Time, u kojemu stručnjak za vanjsku politiku Romesh Ratnesar secira libijsku ekspediciju i sve njene nedosljednosti. Ako naslov i sugerira da će se kolumnist čuvenog tjednika ograditi od nove američke vojne akcije, to je obična "navlakuša".
Ratnesar postavlja mnoga pitanja, daje premalo odgovora, da bi zaključio: SAD ne interveniraju zbog humanosti, rade to tamo gdje im je najjednostavnije, nastavit će i dalje, između ostalog i zbog toga "što arapski svijet očekuje da vode svoju prepoznatljivu politiku". Autor će mnoge naživcirati tobožnjom osudom vojnih akcija iza kojih zapravo stoji glorificiranje SAD-a kao svjetskog policajca i velesile- ali vrijedi ga pročitati.
Prepoznajete li ovaj režim? Zašto je SAD-u prihvatljiv?
"Prije desetak dana, opkoljeni arapski vođa odlučio je uništiti demokratski pokret u svojoj zemlji. Prvo je pozvao 2000 stranih vojnika da uguše ustanak. Onda je proglasio ratne zakone, presjekao telefonske veze i ukinuo internet. U zoru je izveo tenkove na ulice i naredio svojim snagama da uhapse ili upucaju svakoga tko se pokuša oduprijeti. Vladine snage zauzele su bolnicu koju su prosvjednici koristili za svoje ranjenike. Bolničarima su zabranili čak i iznošenje mrtvih tijela. Visoki UN- ov povjerenik za ljudska prava opisao je ovo kao šokantno i protuzakonito ponašanje režima koji proizvoljno uhićuje, ubija i premlaćuje prosvjednike. "
Ovu nemilosrdnu upotrebu sile protiv nenaoružanih civila nije naredio Moamer Gadafi, nego kralj Hamad bin Isa al-Khalifa, vladar Bahreina kojega su poduprle vojne snage Saudijske Arabije. Iako su se u to vrijeme zapadni borbeni zrakoplovi pripremali za prve zračne napade na Gadafija, od SAD-a i njenih saveznika jedva se uspjela čuti i verbalna osuda nasilja u Bahreinu, gdje se smjestila Peta flota američke mornarice.
Za jedne zračni napadi, drugima poziv na dijalog
"Pozvali smo vladu i oporbene stranke da se uključe u dijalog", poručio je američki niži državni tajnik William Burns. Nespremnost Washingtona da spriječi krvoproliće u Bahreinu, navela je skeptike da se počnu pitati zašto je Obamina administracija odlučila poslati vojsku da to učini u Libiji.
Ova vrsta argumenata izlazi na površinu u gotovo svakoj raspravi o zapadnim vojnim intervencijama još od vremena Hladnog rata. Ako si spreman ići u rat da bi zaštitio libijski narod od njegove vlade, što je s progonjenima u Bahreinu? Ako je progon tirana glavni cilj Zapada, što je s Mianmarom čiji su vojni vođe još na vlasti, iako su 2007. počinili masakr nad tisućama nenaoružanih prosvjednika? Ili Obalom Bjelokosti, gdje vlada potiče nasilje i prisilila je više od 700 tisuća ljudi da napuste svoje domove. Zašto su SAD 1995. pokrenule akciju kako bi spasile Muslimane u BiH, a desetljeće kasnije ne čine ništa za Darfur? Ako smo spremni vojno intervenirati protiv Gadafija, što je s Robertom Mugabeom i Kim Jong Ilom?
Protiv intervencije- teorijom "whataboutery"
Ovu vrstu argumenata u Velikoj Britaniji desetljećima nazivaju "whataboutery"(što je pomalo teško prevesti na hrvatski i zvučalo bi poput "a što je s..."). Te "whataboutery" argumente gotovo je nemoguće pobiti s moralnog stajališta: ni po čemu nije vidljivo da je libijski režim gori od, recimo, sjevernokorejskog. Ipak, posezanje za "whataboutery" argumentima je također vrlo cinično. Kad bi se inzistiralo za moralnoj dosljednosti kao preduvjetu za vojne akcije, bio bi to recept za američku paralizu i izolacionizam, što je cilj zagovornika "whataboutery" argumenata, s ljevice i desnice. Ako ćemo i dalje intervenirati selektivno, oni će i dalje nastojati da ne interveniramo uopće.
"Bolje da se učinilo nešto nego-ništa"
Patnje libijskog naroda nisu ništa ekstremnije od milijuna drugih ljudi koji drugdje žive pod jednako represivnim režimima. Zašto libijski pobunjenici zaslužuju savezničku zračnu podršku više od bahreinskih pobunjenika? Ipak, to što se učinilo nešto u Libiji, bolje je nego da se nije učinilo ništa. Zaustavilo je Gadafijeve snage da žestoko napadnu pobunjeničke gradove i dalo im vremena da se pregrupiraju. I dalje, međutim, ostaje pitanje opsega, trajanja i krajnjih ciljeva NATO-ove misije u Libiji. Operacija Odisejeva zora uspjela je dosad spasiti mnogo libijskih života i manje je koštala SAD i njene saveznike negoli se procjenjivalo u konzervativnim vojnim računicama.
"Vanjska politika nema jednaku mjeru za svih"
I što da radimo ubuduće? Kako postupati prema državama poput Bahreina, Jemena ili čak Sirije, gdje autokratski režimi također koriste smrtonosnu silu protiv vlastitog naroda? Odgovor je - vanjska politika nema jednaku mjeru za svih. U svakom od ovih slučajeva vojni i strateški rizici intervencije prevagnut će nad humanitarnim pitanjem. Konačno, naše razlozi za intervenciju u tuđe sukobe imaju malo veze s pojmovima kao što je nacionalna sigurnost ili odgovornost da se civile zaštiti od ubijanja. Svijet intervenira na mjestima kao što je Libija, ne zato što se radi o višem cilju, nego zbog jednostavnog razloga tamo je to izvedivo.
SAD su godinama osuđivale nedemokratske zloupotrebe svojih neprijatelja na Bliskom istoku, poput Irana, ali su prešućivale one svojih saveznika, poput Egipta. Takva dvostruka mjerila učinila su više zla nego dobra za američki ugled, i to je razlog zašto bi se Obama sada treba distancirati od autokrata u regiji i otvorenije svrstati uz one koji su protiv njih. Jemenski i sirijski demokrati ne trebaju američku intervenciju u svoje ime. Ali očekuje od Amerike da odražava američke vrijednosti. Što s tim?