"POLICIJA neće tolerirati građanski neposluh". Nije to izjavio general Jaruzelski koji je prije tri desetljeća poslao tenkove na radnike. To je izjavio ministar Karamarko nakon što je jučer poslao specijalce na građane. A to je prijetnja koju valja ozbiljno shvatiti. Jer dolazi iz usta najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj.
"Strepite! Strepite!"
Sada već davne 1996. godine, na prosvjedu za Radio 101, legendarni Predrag Raos u ime sto tisuća građana urlao je s balkona Kluba arhitekata poručujući Tuđmanovoj vlasti: "Strepite! Strepite!" Sada to isto, doduše, tišim i stoga zlokobnijim glasom, građanima poručuje njihov ministar unutarnjih poslova. Čovjek koji vlada tajnim službama, gospodari policijom, komplotira s medijima, služi ovoj vlasti.
Jaruzelski se prije trideset godina pravdao da je izvršio puč i slomio radnički pokret Solidarnost samo kako to ne bi učinila sovjetska vojska koja je čekala na granici. Karamarko se pravda da policija samo poštuje zakon i izvršava naloge gradske vlasti koja je zatražila pomoć u nastavku radova. Generalovi tenkovi sačuvali su Poljsku od Sovjeta, ali i skrojili je po ruskom ukusu. Karamarkovi policajci ispoštovali su zakone, ali pritom ubili građanski neposluh kao jednu od temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Da ne govorimo o tome kako bi se i o tim zakonima moglo raspravljati.
Zašto policija nije išla na građane 1996. godine?
I da se vratimo još malo u 1996. godinu, kad je stotinu tisuća ljudi branilo gradski radio i rušilo državnu vlast. Tada policija nije htjela intervenirati i razbiti skup koji nije bio prijavljen u skladu sa zakonom. Pogodite tko je tada bio šef zagrebačke policije? Vladimir Faber. Karamarkov pajdaš koji je nedavno zbog plodonosnog kopanja po aferi kamioni nagrađen "promaknućem" u birokrata u MUP-u. Karamarko ga je spasio. Ili "spasio".
Prije dvanaest godina policija nije pristala štititi režim od građana. Franjo Tuđman je na to poludio, po povratku s liječenja u Washingtonu upustio se u ono slavno nabrajanje "zelenih, žutih i crvenih vragova", digao ruke od Radija 101, ali zato u iduće četiri godine spustio željeznu šapu na društvo: gušio medije, prisluškivao novinare, oporbenjake i ideološke protivnike, te sve u svemu, krenuo u masovno zastrašivanje građana. Upravo ono što sada radi Tomislav Karamarko.
Karamarka treba shvatiti ozbiljno
A pogodite tko je tada izazvao tu legendarnu pobunu građana pokušajem preuzimanja Radija 101? Ninoslav Pavić. Dobar prijatelj Tomislava Karamarka koji u njegovim izdanjima i danas ima poseban status. Zgodno, zar ne? Samo za uspomenu i dugo sjećanje.
Dakle, kad ovakav ministar kao što je Karamarko govori da "policija neće tolerirati građanski neposluh", onda ga treba shvatiti ozbiljno. Jer to ne govori aparatčik poput Berislava Rončevića, ni budalaš kao Ivica Kirin. To govori čovjek koji je godinama upravljao tajnim službama, zatim preuzeo policiju da bi spasio vlast od mafijaša, onda progonio autore Sanaderovih fotomontaža na Facebooku, pa blokirao prosvjede seljaka, hapsio novinara Željka Peratovića zbog izmišljenih optužbi, ispitivao blogera Marka Rakara oko Registra branitelja, a u posljednje vrijeme krenuo u otvorenu polemiku s oporbenim SDP-om.
Moćniji od premijerke, veći od njezine Vlade
Nemojmo se zavaravati, Karamarko nastupa s pozicije nevjerojatne moći. Postao je veći od premijerke od koje se zahtijeva njegova ostavka, od Predsjednika države kojem je namještao osiguranje, veći od Vlade u kojoj sjedi, a sada se njegova moćna sjenka nadvila i nad hrvatsko društvo.
Karamarkova poruka je nedvosmislena. Građani su tu da slušaju. Da budu poslušni. Ako ne budu, ako slučajno sjednu na cestu u krugu oko tajkunskog gradilišta, policija će ih sve pohapsiti. Jer, Karamarko neće tolerirati građanski neposluh, kao što nije tolerirao ni oporbene kritike, ni novinarska otkrića, ni sumnjive blogere, ni Facebook satiričare.
A baš kao što je tolerirao atentatore koji su mu pod nosom tri mjeseca pripremali ubojstvo Ive Pukanića ili srpske mafijaše koji su uredno živjeli pod njegovim podignutim nosom, masakrirali se, mljeli u drobilicama i upucavali po kupalištima. Nacionalna sigurnost time nije bila ugrožena. Znate zašto? Jer mafijaši se ubijaju međusobno.
Ne bojte se srpskih mafijaša, nego hrvatske policije
Doista utješna logika: hrvatski građani ne trebaju se bojati mafijaških ubojica koji slobodno tumaraju naokolo, već vlastite policije. Zagreb možda nije postao Bejrut, kako je to svojedobno zavapio Ivo Sanader, ali je zato pod Karamarkom postao Belfast. Ili Gdanjsk.
I zato, vrijeme je da Karamarko napokon ode. Ne samo zbog lošeg obavljanja posla, nego i zbog izravnih prijetnji koje upućuje građanima čiju sigurnost bi trebao osiguravati. Samo, tko će imati hrabrosti otjerati ga? Sigurno ne Jadranka Kosor. Kako će se ona jadna zamjeriti čovjeku koji je štiti i čuva? Možda to zatraži ista ona oporba koja je slavila Karamarkov dolazak na čelo policije i hvalila se da bi on imao mjesto i u njihovoj Vladi. A možda će to obaviti neuništivi Vladimir Šeks, onaj koji nas je već spasio Pašalića i Sanadera?
Karamarko je tu da ostane. A građani?
Pa ipak, ne treba se zavaravati. Karamarko je "profesionalac". I kao takav, on je tu da ostane. A građani su tu da slušaju. Sve dok je na straži najmoćniji čovjek u vlasti, ova vlast je u sigurnim rukama. Demokracija neka pričeka u zadnjoj klupi. Ili još bolje, u policijskoj stanici.