ZAGREBAČKI je nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, iskoristio tradicionalno, 273. zavjetno hodočašće grada Zagreba svetištu u Mariji Bistrici koje je ujedno i bilo hodočašće mladih zagrebačke nadbiskupije za novu proizvodnju neprijatelja ali i za pucanje teškom artiljerijom po Vladi Ive Sanadera.
Parafrazirajući starozavjetni tekst u kojem prorok Ilija dobiva poziv od Boga da pobjedi malodušje i da krene na daleki put, nadbiskup je ustanovio da su katolici prestrašeni pred gnjevom političke vlasti, ali i razočarani. Iz toga stanja, kazao je, rađa se iscrpljenost. U narodu, nastavio je, usidrio se strah pred krutom zbiljom koja ga okružuje, pa se zapitao: Zar ne osjećamo da se i u Hrvatskoj u dubokom sloju društva nalazi klica umora i razočaranja?
Bozanić je konstatirao da nam takva Hrvatska, umorna i razočarana, ne treba i da se treba pronaći snage kako bi se izbjeglo da se život utopi u malodušnosti. Napavši one koje nije izravno imenovao ali rekao da postoje u liku onih kojima bi bilo drago da se iz hrvatskih ljudi izbriše spominjanje prošlosti (nedavnoga rata i poraća sa svom svojom tugom, bolima i iscrpljenostima) napravio je paralelu između ove, Sanaderove vlasti i one koja je ugnjetavala hrvatski narod prije dvadeset godina kada se 1984. održao, za tadašnje komunističke vlasti, poražavajući, a za Katoličku crkvu, trijumfalni Nacionalni euharistijski kongres, odnosno sa velikosrpskim ideolozima i kolovođama srpske pobune koja je trajala prije deset godine kada je Ivan Pavao II. prvi put posjetio Hrvatsku.
Mora se reći da ovakvu grubost predsjednika HBK prema vladajućima do sada nije zapamćena a da je jedini motiv koji je Bozanić iznio u Mariji Bistrici za tako oštru kritiku vlasti, potrošačka kultura koja mladima nudi, kako je rekao, prividne prostore slobode i zabludu iz koju najčešće padaju u očaj i u drogiranje.
Bozanić je uz to konstatirao da u hrvatskome društvu manjkaju kriteriji razlučivanja odnosno ima previše govora i stručnosti koja nije dobronamjerna već je potkupljena. Na koga je mislio točno, nije jasno ali se iz konteksta dade zaključiti da je adresirao sve odgovorne za politiku koja ima u središtu pažnje mladih.
Bozanić nije, kao što je to učinio prije tjedan dana u svetištu u Ludbregu pred najvišim saborskim predstavnicima varaždinski biskup Marko Culej, pozvao na ukidanje zakona koji u Hrvatskoj dozvoljava abortus niti se je izričito obrusio na novi Zakon o sigurnosti na cestama podržavši zahtjev svećenika i biskupa da se vrati odredba o 0,5 promila alkohola u krvi vozača. Ali sve je do lebdjelo u zraku.
Nije novost da Bozanić nije dobar retoričar niti govornik i da su mu poruke nejasne, zbunjujuće, ali je jasno da je sve više znakova kako se biskupima više sviđao Tuđmanov a ne Sanaderov HDZ i da kada Bozanić govori o razočaranju naroda kukavički podmeće vlastito razočaranje odnosno defetizam koji vlada u episkopatu jer Sanader nije ispunio neka obećanja samo biskupima znana.
Bozanić se u posljednje vrijeme okružio predstavnicima najradikalnije desnice u Katoličkoj crkvi: s predstavnicima tajnovitog društva Opus Dei očekujući valjda da mu pomognu u realizaciju plana koji je trasirao nunciji Lozano kada je rekao da je Hrvatska najkatoličkija zemlja u Europi i sugerirao vladajućima da imaju voditi računa o tome.
Umjesto da osjeti bilo naroda, Bozanić se okreće katoličkim fundamentalistima. Neka mu bude. Ali samo da ga podsjetimo. U, objektivno, najkatoličkijoj zemlji Europe, u Italiji, Crkva je polomila zube dva puta, referendumom od 12. svibnja 1974. koji je dao ženi pravo na razvod braka (koji je Crkva do tada onemogućavala) i drugim referendumom, onim od 18. svibnja 1981., (pod ovim Papom) kada je odbijen zahtjev Crkve za faktičkom zabranom abortusa. Da Bozanić ne nastupa kao kukavica i kao običan agitator, i da ima petlje, trebao bi mobilizirati ovdašnja katolkinje i katolike da putem referenduma vidimo na čemu smo.
Ili ga je strah da njega i ostale biskupe Hrvatice i Hrvati, kao najkatoličkiji narod u Europi, pošalju vrit?
Drago Pilsel