Foto: Hina, Index
"JEDINO problematično pitanje po meni je pitanje odabira podizvođača. Pozivam sve ljude o kojima se radi, a to su ljudi sa svojim poslovnim i ljudskim integritetom, neka naprave jednu gestu. Neka osim troškova i naknade koju je dobio Ante Ramljak vrate novac kompaniji ili Alixu. Sve ono što smatramo da je suvišno. I da odagnamo jednom zauvijek bilo kakvu logiku nekakvog ili nečijeg profiterstva koje sa mnom nema veze, niti me je itko pitao, niti sam znao tko će biti podizvođač, a još manje kolike će im biti naknade. I ne dolazi u obzir da ja politički, a još manje vlada i HDZ, trpim štetu ili odgovaram zbog te situacije. Ja se svaki dan budim miran i idem spavati miran i nemam nikakav problem i rado bih da se sve rasvijetli”, izjavio je jučer u Sofiji hrvatski premijer Andrej Plenković novinarima, pritom se obilato znojeći zbog pitanja koja se odnose na Aferu Hotmail.
Plenković se svojedobno, dok se kandidirao za predsjednika HDZ-a pa onda za hrvatskog premijera, nekoliko puta pohvalio novinarima kako ima izvrstan smisao za humor, ali je ta njegova strana ipak većinom skrivena od javnosti jer šegačenje baš ne priliči visokoj politici. I doista, u protekle dvije godine mandata Plenković se nije isticao svojim štosovima, vicevima i ubojito duhovitim replikama, nego je većinom verglao eurobirokratski diskurs, ponekad čak na pet različitih jezika, što bi se doduše uz malo truda moglo smatrati metašalom - ono što hrvatski premijer priča zvuči podjednako isprazno i dosadno ne samo na hrvatskom, nego i na francuskom, engleskom, njemačkom i talijanskom jeziku.
Plenkovićeve izjave otkako je izbila Afera Hotmail imaju smisla samo ako se interpretiraju kao apsurdni humor
No, zahvaljujući tome što je Index otvorio Aferu Hotmail, hrvatski su građani, čini se, konačno dobili priliku svjedočiti Plenkovićevom raskošnom smislu za humor. Jer sve ono što premijer proteklih dana izjavljuje nema baš nikakvog smisla, osim ako se interpretira kao apsurdni humor u stilu Andyja Kaufmana. U tom se interpretativnom ključu Plenkovićeve izjave proteklih sedam dana ispostavljaju kao ekstendirani humoristični performans, u kojemu on dekonstruira koncepte premijerske političke odgovornosti, sukoba interesa i pogodovanja, čega je svakako vrhunac izjava citirana na početku ovog teksta. U pitanju je teška smijurija, neovisno o tome tumačimo li je kao Plenkovićevu ludističku zajebanciju ili kao nešto što se taj čovjek odlučio izjaviti za ozbiljno.
Kako god bilo, za Hrvatsku nije dobro. Ako se premijer zeza usred najveće afere svojeg mandata, onda se postavlja pitanja je li on mentalno u stanju obavljati svoju dužnost, pa bi trebao podnijeti ostavku jer je očito pukao. Ili pak sve to ozbiljno misli, zbog čega bi također trebao podnijeti ostavku jer je nevjerojatan skandal da se jedan europski političar pored zakona, propisa i procedura - temelja svake demokracije - spustio do razine geste.
Umjesto zakona i procedura sada imamo geste
Čovjek koji zahvaljujući svojoj političkoj poziciji ima na raspolaganju veliki instrumentarij demokratske države, koji npr. može predložiti novi zakon ili izmjene Lex Agrokora, odlučio se pozivati na geste. Neka ekipa koja je pod njegovom političkom paskom pisala Lex Agrokor, pa se onda uhljebila u Agrokoru i dobila milijunske savjetničke honorare, vrati pare! Naravno, ne sve pare, nego “sve ono što smatramo da je suvišno”. Pa grupa Borg očito ništa što je isisala iz Agrokora ne smatra suvišnim, jer inače to ne bi ni uzela. Baš obratno, poanta njihova angažmana oko Lex Agrokora bila je baš da se s dolaskom vladinog povjerenika ugrade u Agrokor i dobiju sve te milijune za svoje savjetničke usluge. Pogubljeni premijer traži od grupe Borg da vrati ono zbog čega su se u cijelu priču oko Agrokora uopće i uključili! Pa zar nije smiješno?
Zamislimo pak da nivo (dobrohotne) geste postane vodeće pravilo u Hrvatskoj. Da ukinemo Kazneni zakon, da se posve odustane od Povjerenstva za sukob interesa, da i ponašanje u prometu ovisi isključivo o nečijoj dobroj volji i spremnosti na plemenitu gestu.
“Neka vozač koji je već pregazio troje djece napravi gestu i zaobiđe četvrto”, mogao bi uskoro poručiti Plenković. “Ako smatra da bi još jedno ubojstvo djeteta u prometu bilo suvišno”, dometnuo bi naš vrli premijer.
Ideja koja je previše anarhoidna i za Živi zid
U redu, ne moramo ići u morbidnosti s mrtvom djecom. Zamislimo pljačku banke ili običnog kioska nakon koje premijer ili ministar unutarnjih poslova izlaze pred novinare i apeliraju: “Lopovi, napravite gestu i vratite pare.”
Hrvatska je daleko od uređene i funkcionalne države, ali kakva bi tek postala da su geste mjerilo svega? To bi bilo previše anarhoidno i za Živi zid.
Uostalom, to s vraćanjem para kao gestom pokušalo se i s nekadašnjim suradnikom Ive Sanadera Robertom Ježićem, koji je kasnije protiv Ćaće svjedočio na sudu, između ostaloga, i to kako je na njegov švicarski račun leglo pet milijuna eura mađarskog mita za bivšeg premijera. Od Ježića se tražila gesta povratka tog novca, sud ga je na to pozivao, ali do danas ni cent od tih pet milijuna eura hrvatski proračun nije vidio. Umjesto da gule krumpir i odrađuju uvjetnu kaznu u staračkom domu, neka Čobanković i Rojs vrate pokradeno kao lijepu gestu.
Premijerov apel: Ono što je u redu pokrasti zadržite, suvišno vratite
Naravno, bilo bi divno kada bi svi oni HDZ-ovci i HDZ-ovski tajkuni koji Hrvatsku pljačkaju od 1991. do danas odlučili odjednom vratiti pare, potaknuti željom da učine lijepu gestu. Doduše, po Plenkovićevom kriteriju, trebali bi vratiti samo ono što smatraju suvišno ukradenim. Ono što je u redu pokrasti možda ipak bolje da zadrže za sebe?
Nema sumnje da bi Hrvatskoj sav taj novac dobro došao. Moglo bi se popraviti krovove u bolnicama koji se urušavaju, nahraniti djecu koja u školu dolaze gladna, investirati u nove tehnologije koje bi hrvatsko gospodarstvo uvele u 21. stoljeće itd. Beskonačno je duga lista svega onoga što bi moglo biti u Hrvatskoj bolje samo kad bi svi lopovi uvidjeli genijalnost Plenkovićeve ideje o vraćanju pokradenog novca kao geste koju treba napraviti.
Neka premijer napravi gestu i da ostavku
Pa tko bi u izboru između lagodnog života s pokradenim milijunima i dojma da je kao pljačkaš profitirao u okviru hrvatskog rođačkog kapitalizma izabrao ovo drugo, zapitao bi se premijer Plenković u novom napadu humorističkog ludila. Hrvatska je realnost pak takva da su svi bez problema izabrali prvu opciju i uopće ih ne brine dojam kakav ostavljaju, jer znaju da se ne trebaju brinuti da će im pravosudne institucije ikako zagorčati život ili, nedajbože, oduzeti nezakonito stečenu imovinu. Jer u većini slučajeva ona nije nezakonito stečena, ona je opljačkana baš po zakonu! To je najveća ekonomska specijalnost HDZ-a, što se pokazalo i s Lex Agrokorom, odnosno HDZ-om u eri Plenkovića. Poanta je napisati zakone i uspostaviti cijeli sustav tako da je masovna pljačka tuđeg novca i lako izvediva i legalna.
U tom slučaju geste su doista jedino što preostaje. Premijer Plenković bi se, kad su već geste ostale jedini sadržaj njegove politike, trebao povesti primjerom. Bilo kakvu sumnju u vezi toga da je sposoban biti premijer već je odagnao. Nedostaje još samo njegova gesta podnošenja ostavke.