KOJA je najgora stvar koja se može dogoditi vođi opozicije u zemlji kao što je Hrvatska? Da ga nitko živ ne spominje. Ili da ga spominju samo kad im dosadi pljuvanje po vlasti. Ili kad se za njega napokon čuje, da ga nitko ne razumije. Ili da se jednostavno ne obraća pažnja.
Upravo to se proteklih godinu dana događa Zoran Milanoviću. Država nikad nije bila u težem stanju - financijski, gospodarski, sigurnosno - vlast nikad nije bila tako izgubljena, a da stvari budu gore, nikad tako izgubljena nije bila ni opozicija.
Spavanje bez boli
Najnovija vratolomija koju je SDP izveo u Hrvatskom saboru prilikom usvajanja proračuna za iduću godinu potvrdila je da vjerojatno po prvi puta u modernoj hrvatskoj povijesti svjedočimo situaciji u kojoj vlast i opozicija dijele jednu zajedničku osobinu: nemaju pojma što rade.
HDZ je predložio proračun za kojeg je svjestan da će već za mjesec dana morati ići u rebalans. SDP nije predložio ni jedan amandman na proračun, jer je Zoran Milanović zaključio da bi to bilo obično "trošenje vremena". Umjesto toga, mudro je poručio da je proračun "duboko insuficijentan". Štoviše, "ireparabilan". Te mudrolije nisu mu se činile kao trošenje vremena.
I tako, poklopilo se da u najgoroj situaciji za Hrvatsku još od rata opozicija po prvi puta nema što (i što je još gore, ne želi) reći u vezi tragične nekompetentnost vlasti: ni nakon mafijaških ubojstava, ni nakon policijskog udara na slobodu govora, kao niti nakon produbljivanja financijske krize. Problem tako više nije u vlasti: ona je takva kakva je. Problem je u opoziciji: jer dokazuje da u ovoj zemlji nema alternative ovakvoj katastrofalnoj vlasti.
Fasciniran poput šiparice
Dakako, nećemo otkriti toplu vodu ako konstatiramo da predsjednik SDP-a mirno čeka da mu vlast padne u krilo. Samo, za razliku od svog pokojnog prethodnika, Zoran Milanović toliko je inertan da bi mu vlast vjerojatno kliznula kroz noge (kao prije godinu dana), toliko je lijen da se ne bi po nju ni sagnuo i toliko samoljubiv da bi mu ispod časti bilo pokupiti je s poda. Drugim riječima, ne bi mu palo na pamet malo se potruditi. Puno je lakše praviti se pametan.
Recimo, u saborskoj polemici sa Sanaderom citirati Gibonnija. Ili na stranačkoj konvenciji posegnuti za izlizanim "snom" Martina Luthera Kinga. Ili u televizijskoj polemici citirati Plutarha - i to na latinskom. Da je ovo kviz općeg znanja, Milanović bi bio milijunaš. Nažalost, ovo je stvarni život.
A u njemu se traže odgovori na prava pitanja. Ne ona virtualna o tome tko bi bio bolji predsjednik SAD-a - Obama ili Hillary - nego može li SDP ponuditi rješenja za obračun s organiziranim kriminalom, financijskom krizom, gušenjem slobode govora i neslaganja. Zemlja ide kvragu, a Milanović se fascinira Obamom i Tonyjem Blairom.
"Vlasti, padni mi u krilo!"
I kao takav vođa oporbe opasan je za Hrvatsku, gotovo jednako kao i Sanader. S tom (presudnom) razlikom da šef HDZ-a pokazuje mnogo više želje i truda da o(p)stane na vlasti, nego što Milanović ulaže truda da dođe na vlast. On bi radije da mu ona padne u krilo.
Zapravo, moglo bi se reći da se Milanović kao inertni šef opozicije (ili još bolje, onaj koji je to postao po inerciji) ponaša kao da uopće nije akter u političkom životu. On zapravo krstari političkom scenom kao (ne)zainteresirani promatrač, rent-a-komentator, ponekad čak i kao slučajni prolaznik. I otprilike na toj razini znaju biti i njegove ocjene pojedinih događaja, od mafije do Obame.
Sjetimo se samo onog njegova čuvenog predizbornog citata objavljenog u Pukanićevoj kolumni: "Razguzit ćemo debelog šupka!". Vidjevši dokle je sve to dovelo, možda bi danas to prošlo kao dobar izborni slogan kojeg bi, za promjenu, svi razumjeli. I tako napokon doznali što taj Milanović kao samozvani šef oporbe zapravo hoće.