KAKVE veze ima tko će se kome, kada i kako ispričati za rat kad i srpska i hrvatska strana već gotovo 20 godina truju javnost najnižom formom šovinizma. Tu ne govorimo o nekom blagom ubacivanju buba u uho, nego o sustavnom zaglupljivanju javnosti programima na javnim televizijama. Pored takve propagande su mlake isprike i mlaka prepucavanja oko traženja protuisprika čista anegdotica koja ne može promijeniti ama baš ništa, nego može služiti samo kao kost koja se baci na glodanje zaglupljenom puku.
1991. je davno prošla, ali HRT na ama baš svaku obljetnicu pada Vukovara, početka rata, Dana državnosti, Dana domovinske zahvalnosti, Dana pobjede, bilo kakvog dana i u bilo kakvoj prilici pušta priloge s mrtvim tijelima, krvoločnim Srbima i neizmjernom patnjom. Pod geslom ''da se ne zaboravi'' Hrvati tako već dva desetljeća ostaju ukopani u paranoičnom gnušanju prema svojim susjedima, za koje se očigledno nikad ne smije zaboraviti kako su ih mučili, silovali, granatirali i mučki ubijali.
U međuvremenu je RTS vrlo uspješno uvjerio Srbe kako je taj ''građanski rat'' uvjetovan neoustaškom željom za ukidanjem statusa konstitutivnosti srpskog stanovništva u Hrvatskoj, statusa zarađenog povijesnom borbom, koji se ni u kom slučaju nije smio oduzeti. Intervencija JNA bila je ako ne opravdana, a onda barem razumljiva, pa se eto dogodila i koja nezgodna stvar, kao što je neki ratni zločin tu i tamo.
Žalosno je, ali istinito, to što će prosječni Srbin zaista odigrati na onu kartu izjednačavanja odgovornosti kojom se Hrvate s medijskih tribina plaši svo ovo vrijeme, pa će reći kako mu je eto žao i kako ne opravdava što su Srbi ubijali, rušili i silovali, ali kako se tu ne smije izuzeti odgovornost istih onih povampirenih ustaša na koje je RTS upozoravao početkom 90-ih.
Dva desetljeća pranja mozga
Pa naravno da ju neće dobiti, mogao bi eventualno dobiti ispriku za to što su ''neki pripadnici'' hrvatskog naroda počinili neke eventualne zločine nad Srbima. Nije ni mogao očekivati išta bolje od Bebićevog busanja u prsa povodom Oluje, pa je zaista jasno kako cilj svog tog ispričavanja nije poboljšanje odnosa, nego igranje na najniže emocije pučanstva.
Uostalom, kad bi se čelnici država bivše Jugoslavije krenuli ispričavati za sve za što bi se trebalo ispričati zbog ratova 90-ih, novine bi se mogle puniti tjednima. Konačno, sve da se i svi ispričaju svima za sve, "od stoljeća sedmog", preko turskih osvajanja do Daytonskog sporazuma, to i dalje ne bi služilo bilo kakvom poboljšanju odnosa. Hrvati bi i dalje vrtili slike razrušenog Vukovara, Srbi bi i dalje odbijali priznati da je općenarodna potpora Miloševiću glavni uzrok svih zala, a Bosanci bi i dalje vrtili priču o Srebrenici sve dok im ne bi izašla na uši.
Dok se to ne promijeni, a ne čini se da hoće u nekom doglednom vremenu, sve isprike svijeta neće oprati krv s ruku.
Jovan Dragišić
Foto: AFP