Tim je dokazao - on nije premijer, već običan Karamarkov poslušnik

Foot: FAH, Index

OTIŠAO je ministar prijavljen u samoborskoj nastambi. Više je valjda o Miji Crnoji afera izletjelo u zadnja tri dana nego što je stigao kao ministar potpisati za ovog mandata. Čovjek je to koji je uvijek pazio samo i samo na sebe – što kao pojedinac ima pravo, no ministar bi ipak trebao biti netko tko se dokazao radom za opće dobro, jer bit ministarskog položaja jest rad za opće dobro.

Naravno, Crnoji nije presudilo to što uopće ne shvaća pojam općeg dobra, a niti kratka izjava pred kamerama gdje je Crnoja uredno objasnio kako je sve radio u najboljoj namjeri – za sebe. Crnoji je presudilo što je broj nepravilnosti koje su izletjele bio toliki i tako širok da možemo reći kako čovjek ima jedan renesansni smisao za nepravilnosti, od prijave prebivališta do držanja na računu namjenski dobivenog novca za rješavanje stambenog pitanja.

No, nećemo dalje puno o bivšem ministru – on će sigurno biti predmet raznih analiza, ali i inspekcijskih tijela, možda i DORH-a. Spomenuti ćemo samo kako je Mijo Crnoja srušio davno postavljeni rekord u kratkoći trajanja ministarskog mandata. Dr. sc. Šime Đodan bio je ministar obrane nepun mjesec (02. srpnja 1991. - 31. srpnja 1991.), s mjesta je izletio radi predugog jezika i blago rečeno nespretnih izjava. Rekord koji je Crnoja postavio, teško će biti srušiti desetljećima.

Karamarko u prazno

Prvi potpredsjednik Vlade i Tomislav Karamarko i dalje lupa. "Na osnovu svega što smo pročitali, ne postoji nikakva krivnja. Bilo je svakakvih tumačenja i svakakvih verzija. Podsjetio bih vas da smo imali Domovinski rat i neke mlade ljude koji su u njemu sudjelovali pa tako i gospodin Crnoja. Kao častan čovjek, odlučio je reći - sad idem", sinoć je pred kamerama izlupao Karamarko.

Nekih 28 sati pregovora, uz par pauza, zvanje prvo vladinih pa onda i vanjskih stručnjaka (vjerojatno odvjetnika) i nakon svega toga ostavka, a kao sve štima? Da sve štima – Crnoja ne bi dao ostavku. Prije možemo pretpostaviti kako su odvjetnici savjetovali da je bolje neka preda ostavku.

Karamarko također govori: „ovo je bila klasična haranga", pa da objasnimo, Hrvatska opća enciklopedija kaže: „haranga (franc. harangue < kasnolat. harenge, od germ. harihring: zborovanje u krugu), prvotno: svečani govor pred nekim skupom; danas: huškački govor, huškanje, podbadanje, hajka.“ Dakle, huškanje ili verbalno probadanje – nije baš da se radi toga daje ostavka.

Karamarku, a ni ekipi oko njega – i zato se pregovaralo toliko dugo – uopće nije jasan koncept političke odgovornosti. Ima li u Hrvatskoj ima na tisuće ljudi prijavljenih u vikendice radi izbjegavanja poreza? Zasigurno. Neki u urednim kućama gdje čak i odlaze dosta često, neki moguće i sličnim nastambama poput one bivšeg ministra – i mnoge od tih ljudi nikada neće uhvatiti poreznici. Čak kada ih uhvate, proći će samo s novčanom kaznom, možda poneko u MUP-u i sličnim delikatnijim  službama s otkazom.

Međutim, kada netko ide na ministarsku funkciju, očekuje se da nema repova. Kada netko na ministarskoj funkciji dođe u probleme s poštivanjem propisa – ne čekaju ni se odvjetnici ni sudska presuda, već se daje ostavka.

Čekanje i otežavanje je znak da se u Hrvatskoj još uvijek ne razumije koncept političke odgovornosti – a dok to ne budemo imali, Hrvatska neće biti kao zapadne države kojima težimo. Boži Petrovu je vjerujemo to jasno – ali Karamarku nije. Da jest – rekao bi svom kandidatu, kao predsjednik njegove stranke, još prekjučer da se miče s položaja. A Karamarko ga i dalje brani, i dalje spominje Domovinski rat, makar rat neposredno s ovim nepravilnostima nema ništa.

Domovinski rat je bio davno – djeca rođena nakon njega su već uvelike studenti. Na narednim parlamentarnim izborima (ako budu redovni, što je čini se sve manje vjerojatno) glasat će i oni rođeni nakon što je umro Franjo Tuđman. A Karamarko – em stalno o ratu, em stalno o Tuđmanu. A niti je nešto bio u ratu – 1991. se uglavnom borio sa spajalicama i klamaricama kao šef ureda predsjednika Vlade, poslije je bio šef kampanje Mesiću, koji je o netom preminulom Tuđmanu govorio svašta. Jesu li to sada kod Karamarka neki kompleksi ili nešto drugo – zaključite sami.

Tim Orešković

Karamarka smo znali, Crnoju smo upoznali – no najveće razočarenje u svemu ovome je premijer Tim Orešković. Prije koji dan u Saboru je govorio kako bi njegova firma propala da se tako priča o ustašama i partizanima – no propala bi i da se 28 sati raspravlja o smjeni jednog menadžera, što u nekakvoj firmi ministar otprilike jest.

Pogledaš zašto se čovjeka tereti, saslušaš ga (jer je pristojno čuti i drugu stranu) i doneseš oduku za nekoliko minuta ili pola sata. Bila je tu delegacija MMF-a, dobila sat, a o Crnoji dva dana! U dva dana raketa vas pošalje do Mjeseca, autom se može proći cijela USA, ako igrate Civilizaciju razviti ćete se od prvotnog plemena do nuklearne sile – ali naši sjede, sastanče i razgovaraju. U situaciji gdje je potpuno jasno da ministar mora otići. Bi li Tim tako radio da je u Vladi Kanade? Nema šanse. Problem bi bio riješen za 15 minuta, ostavka na stolu. A oni 28 sati.

Razgovori su se, barem ovaj drugi dan, vodili u Karamarkovom kabinetu. U Vladu su dolazili i neki istaknuti HDZ-ovci, sve na temi koju je premijer morao riješiti sam s ministrom za pola sata. Tim Orešković time je pokazao da je Vlada njegova samo formalno – on je u najboljem slučaju financijski direktor Vlade koju vodi Tomislav Karamarko, a smiruje ga Božo Petrov. Tim i njega priča o „Tim`s tim“ tu su nebitni i očigledno je Tim samo tu kako bi ispunio formu.

A reforme stoje. Ako je ovoliko vremena trebalo da se jedan ministar smijeni – kako će složiti proračun? Kako će složiti proračun naredne godine kada bude trebalo bitno više dugova vratiti? Kako će reformirati željeznice? Kako će rezati u javnom sektoru (ili im možda treba još više službenika!)? Kako će provesti bilo koju reformu? Kako će pregovarati sa sindikatima i držati stav? Kako će reagirati gdje i ako treba udariti šakom jer se stotine lobija dižu protiv? Što će napraviti kada interesi raznih grupa budu različiti? Sjediti i filozofirati danima i tjednima, umjesto da se stvari mijenjaju?

Tim je pokazao da on ne vodi tim – već da je tu kako bi slušao Karamarka, čovjeka koji o suvremenoj ekonomiji nema pojma. Kakva je to Vlada? Nije naravno nepostojeća, tu je još – ali već se pokazala kao spora i neuspješna. Od ove Vlade neke reforme ne moramo očekivati. Znaju to i vladajući, već se uostalom priprema nova kampanja, jučer se i HSLS obrecnuo (s razlogom, ali to se unutar koalicije ne radi) na koalicijskog partnera HSP AS. Nema tu ništa od složnog Timovog tima – uostalom, Vlada 2000. godine od šest stranaka je što se reformi tiče bila katastrofa, ovu je sastavilo negdje duplo više. Bori se svatko za svakog i svatko protiv svakog, nezadovoljnika će biti sve više i unutar HDZ-a i između koalicijskih partnera.

No spašava ih i što oporba ne djeluje nešto bolje.

Ukratko – ne očekujte neke promjene, nastavljamo kao država uhodanim smjerom – zaduživanje i iseljavanje, tko stigne.

I jedna veselija…

No, da ne završimo u tamnom tonu – znate li da je MOST-ov san ispunjen, trenutno imamo Veliku koaliciju HDZ-MOST-SDP! Naime, Ministarstvom branitelja od sinoć upravlja SDP-ova članica Vesna Nađ. Ona nije razriješena (dužnosnici ne odlaze sami, imenuju se i razrješuju), a kako je ministar dao ostavku, po Zakonu o sustavu državne uprave automatski je dobila ovlasti nad Ministarstvom.

Ukratko, barem par dana, imamo od Bože Petrova tako željenu veliku tripartitnu koaliciju. Tko kaže da se snovi ne ostvaruju?