DANAS je u Banjoj Luci obilježen Dan pobjede na fašizmom. Na spomenik žrtvama fašizma političari su položili vijence, a na Trgu boraca NOR-a se pojavilo i nekoliko starih partizana. No u blizini je bila i skupina bradatih ljudi s velikim transparentom na kojem je na ćirilici pisalo sljedeće: "Jedinstveno srbskih četnika i partizana. Svi smo mi Srbi. Volimo srpstvo, volimo slobodu!" Nažalost, nitko od okupljenih one koji su držali taj transparent nije poslao u tri pičke materine.
Dok sam gledao fotografije nošenja tog transparenta kao nečega posve normalnog i prihvatljivog ulicama Banje Luke, sinulo mi je: "Pa tako izgleda uspješno provedena Tuđmanova pomirba!"
Još jedna balkanska ironija
U Republici Srpskoj i Srbiji je ideja Franje Tuđmana o ujedinjavanju nacije na temelju pomirenja (djece) onih koji su tijekom Drugog svjetskog rata bili na strani Osovine i onih koji su bili dio Saveznika ostvarila svoj puni potencijal. Antifašisti su postali i partizani i četnici jer su, kako je poučio banjalučki transparent, "svi mi Srbi". U još jednoj od brojnih balkanskih ironija, Tuđmanov maligni projekt pomirbe je na kraju mnogo uspješnije zaživio u Srbiji nego u Hrvatskoj, u kojoj je - sada je to očito - spektakularno krahirao. I to je jako dobra vijest za Hrvatsku!
Naime, cijela ta pomirbena ideja je od početka bila štetna. Ona je mogla imati kratkotrajnog taktičkog smisla u trenutku početka rata u Hrvatskoj, kao način mobiliziranja snaga za obranu, ali nikako i nikada nije smjela postati vrijednost na kojoj bi se temeljilo današnje hrvatsko društvo. Na sreću i nije, nego je u životnoj praksi postupno odbačena te se sada hrvatsko društvo nalazi u sve većem i eskalirajućem sukobu koji je prije ili kasnije moralo proći nakon pada Berlinskog zida. Na temelju Tuđmanove pomirbe se ne može graditi demokratsko društvo jer je ta ideja u svojoj srži totalitarna, utemeljena na nacionalnom zajedništvu kao ultimativnoj vrijednosti koja nadilazi sve druge, uključujući i univerzalne.
Tuđman je ideju pomirbe preuzeo od Franca i Luburića
Već je i geneza te Tuđmanove ideje duboko problematična. On ju je, prema vlastitim riječima, preuzeo od klerofašističkog španjolskog diktatora Francisca Franca, o kojemu je prvi predsjednik RH govorio s divljenjem. Sama činjenica da se jedan nominalno demokratski političar divi Francu dovoljno je zabrinjavajuća, no stvari postaju još gore ako se zna da je u hrvatskom političkom kontekstu ideju pomirbe prvi lansirao ustaški koljač Maks Luburić. Pomirba je, dakle, u Hrvatsku stigla preko trija Franco-Luburić-Tuđman, što samo po sebi izaziva mučninu svakome kome je stalo da demokracije i antifašizma.
U praksi se Tuđmanova pomirba pokazala još gorom, rezultirajući rehabilitacijom ustaša kao "hrvatske vojske" i nacionalnog principa kao jedinog moralno i politički relevantnog. Pomirba je u temelju fetiša "hrvatske države", za koju onda nije važno kakva je, pa ni ako je fašistička, ako je, eto, hrvatska. Pomirba znači da bi se svi trebali praviti moralnim idiotima i ponavljati da je ZDS "stari hrvatski pozdrav" koji ima "dvostruke konotacije". Nije i nema, ZDS je ustašluk!
Postoje važnije vrijednosti od nacije
S pomirbenih pozicija se lamentiralo da je strašno što su u Drugom svjetskom ratu Hrvati ustaše i Hrvati partizani pucali jedni na druge, iako je strahota te situacije nešto skroz drugo - činjenica da se dio Hrvata stavio u Hitlerovu službu kako bi od njega dobio zločinačku tvorevinu NDH. To što su se onda drugi Hrvati pobunili protiv NDH jedan je od najsvjetlijih trenutaka sveukupne povijesti hrvatskog naroda, i to u situaciji kada se činilo da je pobjeda Hitlera i njegovih sluga zajamčena. Mnogo veća tragedija od toga što su u Drugom svjetskom ratu dva brata u mnogim slučajevima pucali jedan na drugog bi bilo to da se ljudi nisu odlučili boriti i protiv vlastite braće koja su se pridružila nacistima, a kako bi spasili nepoznate ljude druge nacionalnosti od rođene braće.
Podjednako važno je što su se Hrvati koji su se pobunili protiv kvislinga u toj borbi zahvaljujući Titu i partizanima udružili sa Srbima koji su se pobunili protiv kvislinga te ostalim pripadnicima južnoslavenskih naroda koji su shvatili da postoje stvari mnogo važnije od nacionalne pripadnosti.
Nema pomirenja s fašistima
Partizanska, antifašistička borba protiv okupatora i domaćih izdajnika bila je uspješna baš zato što je bila višenacionalna, jugoslavenska, a poricati to znači falsificirati povijest i podilaziti nacionalističkim narativima ustaša i četnika, kojima se tako naknadno omogućava pobjeda. To se savršeno vidi s natpisa na transparentu iz Banje Luke, ali i iz sve veće rehabilitacije ustašluka u Hrvatskoj.
Zato treba biti jasno rečeno da s fašistima (što uključuje i njihovu hrvatsku verziju, tj. ustaše) nema pomirenja jer pomirenje s takvima je negacija demokracije i slobode.
Čini se da to u Hrvatskoj sve više shvaćaju lijeve i liberalne snage, bez čijeg nadnacionalnog savezništva ne bi bilo pobjede u Drugom svjetskom ratu. Već neko vrijeme su skinute rukavice u verbalnim sukobima s apologetima ustaštva. Tako treba! Uostalom, oni su sami prije nekoliko godina proglasili da je Tuđmanova pomirba propala jer, kako se žale, hrvatska ljevica nije prihvatila ispruženu ruku desnice da svi zajedno ustašujemo. Izvrsno da nije, tako treba!
Demokraciji ne treba nacionalno zajedništvo, ponajmanje ustašoidno zajedništvo, nego joj trebaju žestoke polemike među građanima i borba protiv ustašluka. Hrvatska tek sada, kroz eskalirajući društveni sukob onih koji s jedne strane 8. svibnja 1945. vide kao oslobođenje, a s druge kao pad Zagreba, ima pravu priliku postati demokratska.
Znate li tko je pustio četnike u Zagreb? Ustaše!
Koliko je pomirba štetan i apsurdan koncept svjedoči i jedna fotografija koju su u povodu oslobođenja Zagreba 1945. ovih dana objavili domaći mediji. Na njoj se može vidjeti kako četnici u prvim danima svibnja mirno marširaju kroz Zagreb na putu prema Austriji. Nepobitna je povijesna činjenica da su baš ustaše, ti veliki hrvatski domoljubi, pustili četnike u sam centar Zagreba. Kome je ulazak partizana u Zagreb pad, a ne oslobođenje, tome je u redu četnička šetnja po Zagrebu.
Takve su krajnje konzekvence Tuđmanove pomirbe - ne samo da se nađete u zagrljaju s ustašama nego i sa četnicima. Primjerice, Zlatku Hasanbegoviću to uopće ne smeta, on je rado s ministarske pozicije dao novac da se u Zagrebu objavi knjiga istaknutog srpskog zagovornika rehabilitacije Draže Mihailovića i Milana Nedića.
S ustašama nema budućnosti
Važno je razumjeti da rasprava o ustašama i partizanima nije samo rasprava o prošlosti nego i rasprava o budućnosti. S ustašama Hrvati i ostali ljudi koji su živjeli na prostoru NDH nisu nikada imali budućnost, kao što je ni Nijemci nisu imali s nacistima. Budućnosti se moglo nadati tek nakon što ih se pobijedilo i baš to je najveća zasluga Titovih partizana - oni su nam svima omogućili budućnost. U ovom trenutku se mnogima opravdano čini da Hrvatska nema budućnosti, a takvo je stanje posljedica i Tuđmanove pomirbe, koja je pomiješala zdrave i bolesne društvene snage, tako zarazivši sve.
Krahom Tuđmanove pomirbe napokon smo zakoračili u prostor istinski demokratskog u Hrvatskoj. A demokracije nema bez antifašizma, bez svakodnevne borbe za demokratske, humanističke vrijednosti. Kada pobijedimo ostatak maligne Tuđmanove i HDZ-ove ostavštine, dobit ćemo slobodnu i demokratsku Republiku Hrvatsku.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala