U RATOVIMA raspada Jugoslavije 1990-ih, koji su nažalost obilježili moje tinejdžerske godine, shvatio sam nekoliko važnih stvari, poput toga da život nikad ne smije stati, naročito ne onda kada je teško ili najgore, te da je najgori način za trošenje života uzalud živjeti ga u strahu.
Zapravo me iskustvo rata dosta dobro pripremilo za pandemiju koronavirusa.
Kada je korona stigla u Italiju i počela divljati, bilo mi je jasno da je samo pitanje dana kada će virus doći i u Hrvatsku. Početkom 1990-ih svjedočio sam brojnim pametnim ljudima koji jednostavno nisu bili u stanju prihvatiti stvarnost i koji su bili uvjereni da rat neće početi i nakon što se uvelike počelo pucati te se nisam nikad htio dovesti u takvu situaciju. Nadalje, nije me iznenadila ni početna pomama za toalet papirom i brašnom, kao ni kasniji kolektivni rituali u lockdownu, poput pjevanja pjesama s balkona, ali ni malodušnost koja je uslijedila nakon prvog izboja prkosa i entuzijazma. Sve to se na ovaj ili onaj način radilo i u ratu, baš tim redoslijedom. Najmanje od svega su me iznenadile razne dezinformacije i teorije zavjere koje se proteklih godinu i nešto dana šire o koroni jer se na isti način naveliko lagalo i paničarilo i tijekom rata.
Zahvaljujući ratnom iskustvu dobro sam se snašao u pandemiji
Zbog svega toga sam se manje-više dobro snašao u ovoj pandemiji, koju sam dobro podnio i podnosim jer sam odlučio da će se moj život i u njoj nastaviti te da neće biti vođen strahom. Pritom sam, naravno, u granicama razuma poštivao epidemiološke mjere poput držanja razmaka, dezinfekcije ruku i nošenja maske, naročito u zatvorenim prostorima, koje pak izbjegavam ako u njima ima puno ljudi jer ne živjeti u strahu ne znači biti posve neodgovoran prema sebi i drugima. Postojanje smrtonosnog virusa za koji (još) nema lijeka i prateće pandemije se nekako moralo integrirati u moj život kako bi se mogao nastaviti umjesto da stane.
Brzo mi je postalo jasno da će pandemija završiti ili doći trajno pod kontrolu tek kada budemo imali lijek ili cjepivo protiv covida-19 tako da sam krajem prošle godine s oduševljenjem dočekao vijesti o tome da je u rekordnom roku stvoreno više cjepiva. S druge strane, sa zebnjom sam razmišljao o tome kako će u Hrvatskoj ići proces cijepljenja jer znam tko ovdje vlada, kao i koliko se među Hrvatima raširilo antivakserstvo. Nisam pak očekivao da će EU toliko zeznuti proces cijepljenja, nadajući se kako ću nekad na proljeće 2021. doći na red ako sve bude išlo kako treba.
U međuvremenu znamo da se EU i Hrvatska natječu u tome tko će više zakazati u procesu cijepljenja: EU je s farmaceutskim kompanijama sklopila nejasne ugovore zbog kojih isporuka cjepiva jako kasni, a Hrvatska je ono malo cjepiva što je dobila prvo potrošila na to da cijepi političku kastu i sve one koji imaju vezu, pa su se besramno uspjeli cijepiti preko reda.
Ne da mi se baviti ni sastavom cjepiva ni teorijama zavjere
Samim se cjepivima nisam uopće bavio niti su me zanimale njihove karakteristike. To me jednostavno ne zanima. Nisam ništa znao ni o cjepivima koje sam primio kao dijete, nisam biolog, kemičar, liječnik ili farmakolog da bih mogao dubinski razumjeti tu tematiku, pa mi se ekstenzivnije informiranje o cjepivima činilo kao gubitak vremena.
S druge strane, dovoljno sam kao novinar istreniran namirisati muljažu, a to u vezi s pitanjima koja se tiču učinkovitosti i sigurnosti cjepiva nisam primijetio. Odlučio sam stoga vjerovati nadležnim institucijama, između ostaloga zato što bi mi izgledalo suludo da su farmaceutske kompanije ponudile cjepivo koje ne djeluje, a nadležne agencije odobrile cjepivo koje je opasno i ne valja. Takav stav je samo još ojačao kada sam vidio tko se nalazi na strani antivaksera - definitivno društvo kojem ne želim pripadati. Moje ljudsko dostojanstvo podrazumijeva da ne držim do npr. stavova (i pjesama) jednog Tonija Cetinskog. Teorijom zavjere o čipiranju i Bilu Gejcu mi se tek nije dalo baviti, imam pametnijeg posla u životu.
S obzirom na to da imam 40 godina i neke komorbiditete, nisam među najugroženijim skupinama kada je riječ o covidu-19 tako da sam bio spreman čekati svoj red na cjepivo koliko je potrebno. Zbog nekih slučajeva komplikacija i smrti koji su se dogodili nakon cijepljenja AstraZenecom, iako nema dokaza da su se dogodili zbog cijepljenja AstraZenecom (korelacija - kauzacija, jel'), u Hrvatskoj su ljudi počeli masovno odustajati od cijepljenja kada su došli na red.
Kako sam dobio priliku cijepiti se AstraZenecom
Prošlog sam petka pročitao na Indexu članak kolegice Martine Pauček Šljivak pod naslovom "Liječnica: 30 posto Hrvata danas je odbilo cijepljenje. U velikim smo problemima" i pomislio da bih možda zbog toga mogao prije doći na red.
>> Liječnica: 30 posto Hrvata danas je odbilo cijepljenje. U velikim smo problemima
No, aljkav kakav znam biti, nisam se javio obiteljskoj liječnici i rekao da nemam problema s time da me se cijepi AstraZenecom sve dok me na to uskoro nije potaknuo moj seksi, pametni i talentirani dečko, koji je inače i više od mene investiran u stanje mojeg zdravlja. Zapravo nisam ni očekivao da ću biti pozvan na cijepljenje, no u ponedjeljak popodne je došao telefonski poziv u kojem me se obavještava da u utorak prijepodne dođem i primim AstraZenecino cjepivo. Nakon toga sam se još konzultirao s mamom, koja je liječnica i koja mi je rekla da bi se i ona, a ima 69 godina, cijepila AstraZenecom da ima priliku.
U Domu zdravlja u utorak sam u redu za cijepljenje zatekao još neke ljude s komorbiditetima mojih godina, koji su također prošli tjedan ili početkom ovoga dobili pozive svojih obiteljskih liječnika da se dođu cijepiti jer su oni koji su prvi bili na redu masovno odustajali. U koliko paranoičnom toliko i sebičnom spašavanju vlastitog dupeta nehotice su učinili dobru stvar i omogućili cijepljenje ljudima koji nisu glupe kukavice.
Blage nuspojave
Kada je riječ o nuspojavama, očekivao sam mnogo gore. Poznanici koji su već primili AstraZenecu pričali su mi da ih je 2-3 dana posve prikovala za krevet, da su imali povišenu temperaturu, osjećaj mučnine, opću malaksalost, glavobolje itd. Od svega toga sam osjetio blagu glavobolju nekoliko sati nakon cijepljenja i dva dana me pratio osjećaj malaksalosti. Drugi dan nakon cijepljenja sam čak i koherentno svjedočio na sudu u jednom smiješnom sudskom procesu protiv Indexa. S dečkom sam se bez problema mogao igrati doktora.
Ako me je išta zasmetalo, onda je to bila pretjerana i time opterećujuća briga mojih bližnjih o tome hoće li me AstraZeneca ubiti.
Ako ću biti onaj malobrojni izuzetak koji će podlegnuti posljedicama cijepljenja, a ne bolesti, što ja tu uopće mogu učiniti? Mogu se, naravno, odbiti cijepiti, ali to je, kao što već napisah, glupost i kukavičluk. Ne da mi se brinuti oko toga, radije bih umro od cijepljenja nego od covida. Radije bih da znam da sam nešto pokušao nego u strahu čekao da se dogodi nekakvo čudo i riješi globalnu pandemiju. Jednostavno nikad ne donosim odluke iz pozicije straha, da je tako, i dalje bih npr. glumio heteroseksualca.
Most želi onemogućiti cijepljenje ljudima koji se žele cijepiti
Zato me je prilično naživcirao javni istup bračnog para Raspudić Selak iz saborskog kluba Mosta, koji su na dan kada sam se cijepio tražili da se cijepljenje AstraZenecom zaustavi. Kao što svi znamo, cijepljenje je dobrovoljno, nije obavezno, što znači da se svi oni koji se ne žele cijepiti AstraZenecom mogu odlučiti da neće, što mnogi - na moju sreću - i učiniše. Stoga apel bračnog para Raspudić Selak znači da bi oni de facto zabranili ili onemogućili cijepljenje AstraZenecom ljudima koji se AstraZenecom žele cijepiti, ljudima poput mene.
>> Raspudić: Tražim hitnu obustavu cijepljenja AstraZenecom, što Hrvatska čeka?
Ne, hvala, Nino i Marija, mogu ja sam donijeti odluku o tome hoću li se cijepiti ili ne, odjebite od mene i moje slobodne volje i prestanite mi nametati svoju volju. Ne znam otkud uopće Mostu ideja da građanima Hrvatske oduzima pravo na izbor - Ah, da, pa nije to prvo pravo na izbor koje bi oni oduzeli! - i mogućnost da se cijepe AstraZenecom ako to žele. Ja nikome ne oduzimam pravo da se ne cijepi iako, naravno, mislim da je to debilna odluka. Ali ljudi imaju pravo biti debili, što im ja tu mogu?
Bolje se cijepiti nego zaraziti
U svakom slučaju, meni je najvažnije što sada znam da - bar neko vrijeme - od covida neću umrijeti. To mi je omogućilo cijepljenje AstraZenecom, a i to što sam oduvijek cijepljen protiv hrvatskog kukavičluka i gluposti.
Ne mogu reći da sam zbog toga nesretan, no mnogo bih sretniji bio da se svi žele cijepiti i da se u RH što prije procijepimo postojećim cjepivima. Ali kad već nije tako, jedino mi preostaje da grunfovski zaključim: bolje se cijepiti AstraZenecom nego zaraziti covidom-19.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz koronavirus instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: koronavirus
Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.