PRETILOST ne nastaje samo zbog životnih navika. Na nju mogu utjecati i geni, okoliš i neka zdravstvena stanja. Procjenjuje se da genetika ima ulogu u 40 do 60 posto slučajeva. Rizik može biti veći ako osoba teško dolazi do zdrave hrane, premalo se kreće ili ima određene zdravstvene probleme, poput sindroma policističnih jajnika. Postoje različiti genetski oblici pretilosti. Neki su povezani s promjenama u genima koje mogu poremetiti osjećaj gladi i sitosti, piše Health.com.

Kako geni utječu na rizik od pretilosti

Studije provedene na obiteljima i blizancima pokazuju da genetika igra ulogu u otprilike 40 do 60 posto slučajeva pretilosti. Genetska sklonost može se očitovati na tri glavna načina: kao monogenska, poligena ili sindromska pretilost.

Monogenska pretilost posljedica je mutacije jednog gena. Najčešće se radi o promjenama na genu LEPR, koje uzrokuju nedostatak hormona leptina ili njegovih receptora. Leptin je zadužen za stvaranje osjećaja sitosti, pa njegov nedostatak može dovesti do prejedanja. Ovaj se oblik pretilosti obično dijagnosticira još u djetinjstvu i ponekad se naziva pretilošću ranog početka.

Za razliku od monogenske, poligena pretilost proizlazi iz kombiniranog utjecaja mnogih gena, odnosno malih varijacija u genima poznatih kao polimorfizmi. Znanstvenici su dosad identificirali oko 500 gena povezanih s pretilošću, među kojima je i gen FTO. Određena kombinacija tih genetskih varijacija može utjecati na sklonost osobe prema visokokaloričnoj hrani ili tjelesnoj neaktivnosti.

Sindromska pretilost težak je oblik pretilosti koji se javlja vrlo rano, obično prije pete godine života. Djeca s ovim stanjem često imaju i neurorazvojna kašnjenja ili dismorfne značajke, odnosno tjelesne abnormalnosti. Povezana je s rijetkim genetskim stanjima kao što su Bardet-Biedlov i Alstromov sindrom.

Uloga okolišnih čimbenika

Genetika, međutim, nije jedini uzrok. Okolina koja potiče nezdrave prehrambene navike i tjelesnu neaktivnost, poznata kao "obezogeno okruženje", također igra važnu ulogu. Takvo okruženje uključuje život u područjima s manje dnevnog svjetla, oslanjanje na automobile umjesto hodanja, nedostatak dostupne zdrave hrane, povećano vrijeme provedeno pred ekranima i siromaštvo.

Osim toga, okolina može utjecati i na same gene, prehrambene navike u ranom djetinjstvu mogu izazvati promjene koje povećavaju rizik od pretilosti kasnije u životu.

Postoje i brojni drugi međusobno povezani čimbenici rizika za razvoj pretilosti. Određena zdravstvena stanja, poput sindroma policističnih jajnika (PCOS), dijabetesa, depresije i hipotireoze (smanjene funkcije štitnjače), uzrokuju hormonalne promjene koje mogu dovesti do debljanja.

Visokokalorična prehrana, osobito uz nedostatak tjelovježbe, također dovodi do nakupljanja kilograma, a prehrana bogata prerađenim ugljikohidratima povećava rizik od inzulinske rezistencije i dijabetesa tipa 2. Rizik za dijete povećava se i ako je majka tijekom trudnoće pušila ili bila pretila. Konačno, sjedilački način života jedan je od ključnih čimbenika rizika.

Liječenje i prevencija

Iako genetika može stvoriti predispoziciju za pretilost, postoje načini za liječenje i sprječavanje neželjenog debljanja. Liječenje uključuje promjene životnih navika poput uravnotežene prehrane, za koju se preporučuje suradnja s nutricionistom, te redovite tjelovježbe, a cilj je oko 150 minuta aerobne aktivnosti tjedno uz dva dana treninga snage.

Važni su i kvalitetan san, najmanje sedam sati svake noći, te upravljanje stresom tehnikama poput joge ili meditacije. U težim slučajevima, kada promjene životnih navika nisu dovoljne, liječnik može preporučiti lijekove ili kirurške zahvate.

Kada potražiti stručnu pomoć

Ako ste zabrinuti zbog svoje tjelesne težine, korisno je obratiti se liječniku. On vas može uputiti dijetetičaru ili nutricionistu radi izrade individualnog plana za regulaciju težine i pomoći vam da razumijete uzroke debljanja.

Liječnik također može procijeniti rizik od povezanih bolesti kao što su bolesti srca, dijabetes, apneja u snu i artritis. Ako pretilost utječe na vaše mentalno zdravlje te uzrokuje tjeskobu, depresiju ili nisko samopouzdanje, preporučuje se i razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje.