Indexovi novinari nigdje nikad ne jedu besplatno. Platimo svoja jela, ne predstavimo se da smo novinari i pišemo točno što mislimo.

U vrijeme kada craft pekarnice niču gotovo na svakom uglu, a police sve češće pune focaccie, sourdough kruhovi i peciva s desetak sastojaka, uvijek je lijepo naletjeti na pekarnicu starog kova. Na onu u kojoj se ne morate pitati je li nešto fermentiralo 48 sati i gdje se dolazi po sasvim običan kruh, kiflicu ili štrudlu - i na kraju se kući vratite s punom vrećicom.

Galerija

Upravo je takva mala obiteljska Slastičarnica i pekarnica Greblica u Stonskoj ulici 1 u zagrebačkom kvartu Središće. Mjesto je to u koje se dolazi po svježi kruh i peciva, ali čini se da se još češće dolazi po štrudle, štrukle, kiflice i, naravno, greblicu po kojoj je pekarnica dobila ime.

Greblica je s vremenom postala temelj njihove ponude, a uz nju su razvili cijeli niz proizvoda - od štrukli i štrudli do kiflica, štapića i različitih vrsta kruha. A nakon gomilu odličnih recenzija koje sam pročitala o ovoj pekarnici, morala sam se i sama zaputiti tamo i probati što nude.

Što je uopće greblica?

Ako nikad niste čuli za greblicu, riječ je o tradicionalnom rudarskom kolaču iz Ruda kraj Samobora. Nastala je kao skromno, zasitno jelo koje su žene pripremale rudarima. Trebala je biti dovoljno praktična da se može ponijeti na posao, a dovoljno konkretna da čovjeka zasiti.

U najjednostavnijem obliku riječ je o tijestu između kojeg se nalazi nadjev od svježeg sira, a u njega se mogu dodavati različite sezonske namirnice - primjerice špinat, mladi luk, poriluk ili orasi. Tradicionalno se pekla u krušnoj peći na drva, a ime je dobila po greblici, alatu kojim se razgrtao pepeo u peći.

Rudarska greblica danas je zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro, a za pripremu originalne, certificirane verzije potrebno je zadovoljiti propisana pravila. Upravo zato nije svaka pita sa sirom i špinatom automatski i prava rudarska greblica.

U Greblici rade svoju verziju, nešto drugačiju od one zaštićene iz Ruda. Umjesto klasičnog tijesta koriste prhko tijesto s mašću, a odlučili su izostaviti i orahe koji se nalaze u tradicionalnoj recepturi.

Što sve nude?

U ponudi imaju svašta. Pogačica sa sirom stoji 11 eura po kilogramu, kiflice i pužići su 70 centi, kroasani od 1.20 do 1.50 eura, a peciva s hrenovkom te šunkom i sirom 1.50 eura. Tu su još mini pizza za 2.10 eura, brusketi s mozzarellom ili šunkom za 1.90 eura, pite sa šunkom i sirom ili špinatom za 2 eura te samoborski štrukli za 2 eura.

Od slatkog imaju štrudle s jabukama, sirom i višnjama, koje su između 1.70 i 2 eura, pitu s višnjama za 2.10 eura, samoborsku kremšnitu za 2.40 eura, muffine za 1.40 eura i krafne od 1 do 1.20 eura. U vitrini se nađu i reform torta, torta od mrkve, voćni kolač, ledeni vjetar, orahnjača i makovnjača.

Štrukli i greblica za prste polizati

Naravno, glavna zvijezda im je greblica pa sam uzela onu sa sirom i špinatom, koja stoji 2.10 eura. Iako sam je probala hladnu, greblica je bila jako ukusna. Prhko tijesto ovdje je pun pogodak - lagano se mrvi, ali nije suho, a slani nadjev od sira i špinata daje joj onaj poznati domaći okus. Nadjeva nije ni previše, a ni premalo - taman toliko da vas u kombinaciji s prhkim tijestom dovoljno zasiti.

A onda su na red došli svježe pečeni samoborski štrukli koji su me još više oduševili. Mekani, topli i puni nadjeva, s onim okusom koji vas na trenutak teleportira u bakinu kuhinju. Po njih bih se definitivno vratila, jer ne pamtim kada sam zadnji put jela tako ukusne štrukle.

Iako je greblica bila glavni razlog zbog kojeg sam došla, zbog štrukli bih se definitivno vratila. A nakon što mi je kolegica otkrila da ovdje često dolazi i po kruh, morala sam uzeti i jedan raženi. I on je opravdao preporuku - mirisan, svjež i baš onakav kakav očekujete od dobre kvartovske pekarnice.