INDEXOV PUTOPIS

Zemlja u kojoj roboti sve više nalikuju ljudima, a ljudi robotima

Zemlja u kojoj roboti sve više nalikuju ljudima, a ljudi robotima
Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje četiri godine proveo je ukupno 17 mjeseci smucajući se Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2019. godina, krenuo je u novo istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Singapura, Indonezije, Novog Zelanda i Japana pod zajedničkim imenom "Melački špijun".

>>> Indexov putopis: Plaća im je preko 3500 eura, a ljudi govore da žive u zatvoru
>>> Krvavi arhipelag: Na ovom je otočju ljudski život gotovo sasvim izgubio smisao
>>> Kako izgleda život kad znaš da puno bitaka slijedi i da ćeš svaku izgubiti
>>> Indonezija - najjeftinija destinacija svijeta za vrhunski ljetni provod
>>> Luksuz u zaljevu ubojica: Bilo mi je žao što nikada neću biti prljavo bogat
>>> Rub svijeta: Bogataši ovdje mahnito kupuju kuće za slučaj nuklearne katastrofe
>>> Drugo lice Japana: Kako sam se našao na poligonu raznoraznih perverznih igrica
>>> Indexov putopis: Gejše - drevne umjetnice ili elitne prostitutke?

U Nagoyi, koju se mnogi neopravdano žure proglasiti najdosadnijim gradom u državi, zatekao sam se točno u vrijeme stanovitog Hōnen Matsurija. Ispostavit će se - riječ je o bizarnom festivalu plodnosti koji se održava već stoljećima i okuplja desetke tisuća ljudi. U gradu, a i na samoj priredbi, bio sam gost kineske studentice Jinglun te njenih prijatelja Oliviera, Alicije i Genkija. Ovaj posljednji jedini je među njima Japanac. Kako je većinu mladosti proveo u Singapuru, nedavni povratak na rodnu grudu stigao mu je kao šaka u oko. Život u inozemstvu zauvijek ga je promijenio pa mu sada, koliko god se trudio, nikako ne polazi za rukom uklopiti se.

Neće mu to značiti previše, ali potpuno sam ga razumio. Japan kao država, a posebice Hōnen Matsuri i njegovi poklonici, na mnogo su načina testirali fleksibilnost mog uma. I to još od prvog dodira koji je na moje zaprepaštenje završio na gigantskim željeznim mošnjama usred zelene bašte šinto hrama. Ni sat vremena ranije iskrcao sam se na obližnjoj željezničkoj stanici, naivno dopustivši da me masa ljudi zarobi svojim neljudskim strpljenjem. Čekali su oni, za to su rođeni, pa sam čekao i ja, ne znajući uopće zašto čekam. Kad sam shvatio, bilo je prekasno. Svi su me gledali pa sam, htio ne htio, bio prisiljen nježno ih dragati.

Od svetih mošnjica valjalo je zatražiti sreću za svoje najmilije, što sam i učinio. S tim se stvarima nije za igrati. Jednom kad je familija bila zbrinuta, mogao sam mirne duše nastaviti s procesijom. Sljedeća postaja bilo je dvorište hrama Tagata koje je vrvjelo štandovima. Kako u životu ništa nije besplatno, pa ni blagostanje bližnjih, tisuće predmeta, od klasičnih suvenira do prehrambenih proizvoda (bez iznimke u obliku falusa), strpljivo su čekale svog novog vlasnika. Bio je to poziv na sveopće ludilo. Identičnom mahnitošću kojom ribe, preplavljene količinom hrane, napadaju plijen, hodočasnici su se bacili na šoping.

Jednom sita, povorka je nastavila gmizati dalje, stigavši pred "pozornicu" taman kad su se prvi izvođači stali slijevati ljudskim koritom. Neki su igrali na drevnim instrumentima, drugi paradirali u tradicionalnoj nošnji, a treći zaneseno, kao u znamen pobjede nad mrskim okupatorom, vijorili transparentima s pitoresknim crtežima falusa. Svakih četvrt sata organizator je živahnu povorku znalački "presjekao" formacijom lokalnih bećara, da bi atmosferu, uoči vrhunca Šinto euharistijskog slavlja, pravovremeno zakuhao. Iz željeznih kanti što su ih vukli za sobom te japanske bekrije, šakom su i kapom dijelile rižino vino.

Bit će da je u tom općenarodnom veselju prošlo i više od sat vremena, kad su se na ceremonijalnoj traci  pojavile četiri žene u zlatnim opravama, svaka sa svojim metarskim falusom, kao djetetom u naručju. Ponos koji se dao iščitati iz njihovih lica bio je ubitačan. Gledateljstvo se u međuvremeno tiskalo kao stoka, a najuporniji od njih iz petnih su žila pružali ruke preko glava drugih, tražeći da im se dopusti dodirnuti mitske faluse. Shvaćajući to kao i vlastitu nagradu, žene su strpljivo zastajale i naginjale se prema masi, dajući joj priliku da zadovolji neobično snažnu potrebu.

A onda, kad su dojilje već pomalo počele izmicati iz vida, na asfaltnoj fatamorgani pojavili su se obrisi Mikoshija, portabl Šinto oltara na kom se nalazi "Blaženstvo". Ne sjećam se da sam takvu histeriju ikada doživio. Zanimljivo, kako se raskošno postolje, koje su na leđima nosila dvanaestorica pokornih, približavalo, huk galame smjerno se stišavao sve do trenutka u kojem se mogla čuti i mušica. Tada je trometarski falus, impozantno obrađen u drvu do najsitnijeg detalja kao da se radi o najvažnijoj stvari na svijetu, bio točno preda mnom. Gledateljstvo je bilo u transu, a ja sam bio u transu zbog njihovog transa.

Je li zbog transa ili sakea, što se dalje događalo, nisam siguran, ali znam da sam dobra dva dana bio pod dojmom. Ništa mi nije na tako neposredan način simplificiralo religiju. Mnogi će ovaj festival proglasiti sprdnjom, čak svetogrđem, ali vjerujte, svih šezdeset tisuća ljudi, a s nekima sam kasnije i čavrljao, klanjali su se falusu jednakom predanošću kao i najgorljiviji pripadnici drugih religija svojim svecima. Kako prezirem svaku vrstu isključivosti, na koncu sam prihvatio argumente. Smatram da ne postoji krivo ili ispravno. Postoji život i odluka onog koji ga živi kako ga najbezbolnije proživjeti, a prema njoj se valja odnositi s poštovanjem.

Ova paralela zvučat će glupo, ali posljedično sam shvatio još jednu stvar. Kao sportski novinar godinama sam izvještavao s Poljuda. Nezadovoljan načinom na koji se vodi Hajduk, konstantno sam upozoravao navijače i simpatizere kluba na probleme. Činio sam to jednakom gorljivošću kojom su oni navijali i tako s vremenom navukao bijes na sebe. Zanimljivo, trebao sam otići tisućama kilometara daleko pa da na ulicama gradića Komaki shvatim kakvu sam glupost činio. Nema veće besmislice nego govoriti nekom da je ono u što on vjeruje suludo ili pogrešno. Uludo sam trošio i svoju i njihovu energiju. 

Ali dobro, vratimo se Japanu, odnosno malom stanu u Nagoyi u kojem sam proveo noć prije odlaska na Fuji. Jinglun je upravo završila studij biologije. Njene impresije o državi u kojoj je provela posljednjih pet godina pronašao sam vrlo zanimljivima. "Iako ti se može činiti da se meni ovdje puno lakše prilagoditi no tebi, odmah da ti kažem, Kina nema veze s Japanom. Život kod kuće puno je opušteniji. Japan je i za moj ukus previše tih. U ovoj zgradi živim od 2014. godine, a još nisam čula da svađa dopire iz nekog stana. Da ne govorim da ih većina ima pse i da ni njih nikad nisam čula. Japan je zemlja u kojoj ni psi ne laju."

"Istovremeno, teško je uopće zamisliti s koliko sam se suludih situacija susrela tijekom studija. Japanci su doslovce zapeli u prošlosti i pitanje je hoće li se ikada iskoprcati. Iako su na prvi pogled tehnološki strašno napredni, na individualnoj razini jako im je teško prihvatiti promjene, kako u privatnom tako i u poslovnom svijetu. Poznato je da se u Japanu filmovi još uvijek gledaju na DVD-ima, međutim da laboratorij na mom sveučilištu, u kojem, usput rečeno, radi dobitnik Nobelove nagrade, u 2019. godini sve podatke obavljenih istraživanja sprema na CD-ove, potpuni je spektakl. Što je najgore, neće ni da čuju za bilo što drugo."

"Evo još jedan primjer kako se pravila donesena u davnoj prošlosti nikada ne mijenjaju. Nedavno sam prijavila jednog studenta za seksualno uznemiravanje, i to nakon što sam shvatila da se s istom situacijom susrelo još par djevojaka. Pisanim putem obavijestila sam dekanat, a nakon što mjesecima nisam dobila odgovor, zajednički smo zatražili razgovor s Upravom. Vjerovali ili ne, dekan nam je rekao da prema pravilima Fakulteta ništa ne može napraviti ako taj student sam ne pristupi ravnateljstvu i prizna što je napravio. Dekana je, zamislite, sram pozvati studenta u svoj ured i suočiti ga s optužbama."

"Koliko se Japanci ne znaju nositi s dubokim emocijama, možda najbolje opisuje trenutak u kom sam zatražila razgovor sa psihijatrom. Jedno vrijeme na početku studija, prvi put tako daleko od kuće, borila sam se s depresijom. Kako to u Kini nije nikakav tabu, potražila sam pomoć profesionalca. Bila je to najgluplja odluka koju sam napravila. Pogađaš, psihijatar je najbesmislenija profesija u ovoj državi. Čovjek me satima slušao, a kad sam na koncu završila, naljutio se na mene što mu to sve govorim. Dao mi je neke tablete za "dobro raspoloženje" i rekao da je bolje da ubuduće ne zamaram ljude oko sebe svojim stvarima."

Sljedećeg jutra zahvalio sam Jinglun i otisnuo se prema svetoj planini Fuji. Inače, najbolji način za putovanje Japanom, barem za onoga s dovoljno dubokim džepovima, kupiti je mjesečnu kartu za brze vlakove. Pokaz košta gotovo 700 eura, ali impresivna je manifestacija japanske efikasnosti. S jednom karticom veličine osobne iskaznice cijela se država može proputovati uzduž i poprijeko. Srećom, postoji i daleko jeftinija opcija - nepregledna mreža sporih vlakova i autobusa. Kako sam još u životnoj fazi kad između novca i vremena radije trošim ovo drugo, nisam dvojio. Naravno, kao i u svemu drugom, treba pronaći balans.

Ipak, želja da doživim vožnju u "metak" vlaku bila je tolika da sam se danima uvjeravao kako na to valja odriješiti kesu. Srećom, pronašao sam kompromis koji je zadovoljio dva vječita protivnika u mojoj tintari - radoznalog i rastrošnog dječaka te prizemnog i škrtog starca. Umjesto 600 kuna, koliko je koštao na relaciji Nagoya - Fuji, za deset eura autobusom sam se odvezao do Shizuoke pa odatle uhvatio Shinkansen do Fujija. Iako dati 200 kuna za polsatnu vožnju nije malo, na koncu sam bio prezadovoljan. Uopće biti na stanici i čekati ovaj vlak nezaboravan je doživljaj. Oni koji se tu ne zaustavljaju, "prolete" nezamislivo brzo.

Prema predaji, metak vlakovi dizajnirani su po uzoru na ptice iz reda vodomara. Naime, tradicionalni vlakovi pri većim su brzinama stvarali strašan tutanj pri ulasku u tunel, što je stanarima obližnjih zgrada život pretvaralo u pakao. Nakon mjeseci istraživanja znanstvenici su, promatrajući eleganciju kojom se slavni Kingfisher u letu zabija u vodenu površinu, zaključili da je oblik njegove glave idealni aerodinamički uzor. Interesantno, u više od pedeset godina povijesti Shinkansena nikada nije zabilježena nijedna ljudska žrtva. 

Ako ikad budete u prilici isprobati Shinkansen, teško da postoji bolja, a kraća i jeftinija dionica puta od one koju su mi preporučili. Taman što smo napustili predgrađe Shizuoke, na prozoru se oslikao portret mitske planine - Fuji. Kao i par godina ranije, kad sam se nakon cjelonoćne vožnje iz Valparaisa za Pucon probudio u podnožju Villarice, dobrih deset minuta nisam mogao skinuti pogled. Toliko sam se puta još od ranog djetinjstva susretao sa slikom Fujija, a sad sam napokon bio pred njim. Teško je opisati to zadovoljstvo.

Tri dana koja sam proveo u okolici Fujija bila su nešto sasvim drugačije. Gradić Hakone ponudio mi je uvid u "seoski" Japan, a tamo sam prvi put posjetio i popularni Onsen, gdje se u ljekovito vreloj vodi brčkaju sve generacije Japanaca. Njihova neopterećenost nudizmom fascinantna je kad se zna s koliko su beznačajnih stvari opterećeni. Nakon simpatičnog Hakonea zaputio sam se u Fujiyoshidu, dom zabavnog parka Fuji-Q. Takabisha, Fujiyama i Eejanaika neki su od najvećih i najbržih Rollercoastera svijeta, a možete samo zamisliti kako upečatljivo izgledaju vožnje sa svetom planinom kao pozadinskim platnom.

Sljedeća i posljednja postaja proputovanja Zemljom Izlazećeg Sunca bio je najmnogoljudniji grad na svijetu u kojem, prema pretpostavkama, živi preko 38 milijuna ljudi. Tokio je nezamislivo velik i samo je metro područje New Yorka ukupnom površinom veće, međutim, za razliku od Velike Jabuke kojoj Manhattan predstavlja urbano središte, srce, Tokio je jedno od onih monstruoznih ljudskih naselja koja nemaju klasični centar. Njih je na desetke, ovisno o onom što želite raditi. Shibuya, Shinjuku, Chiyoda, Tito, Chuo, sve su to samo dijelovi goleme Tokio puzzle, a zapravo gradusine za sebe.

Da budem sasvim iskren, prvi sudar s Tokijom nije me šokirao kao što sam to pretpostavljao. U većini slučajeva na ulicama nisam osjećao tih nezamislivih četrdeset milijuna ljudi. S razlogom. Po broju stanovnika na kilometar kvadratni, Tokio nije ni među pedeset najgušće naseljenih gradova globusa. U usporedbi s gotovo trideset tisuća ljudi po kvadratnom kilometru, koliko broji indijski Bombaj, Tokio je s manje od pet tisuća - beba. Dapače, veliki je broj i nama bliskih europskih gradova poput Sankt Petersburga, Istanbula, Atene, Madrida, Londona ili Barcelone koji su gušće naseljeni od Tokija.

Kako izgleda Tokio? Poput nekog šizofrenog cyberpunk miksa Supermanovog Metropolisa, Batmanovog Gothama, Lewisove Narnije i Potterovog Hogwartsa. Jedan tren jurite futurističkom željeznicom na visini od trideset metara u mravinjaku nebeski visokih nebodera, u drugom klizite čudesno uređenim parkovima, s romantičnim mostićima preko kristalnih jezeraca, u trećem ulazite u smrdljivi i glasni podzemni svijet Pachinko kockarnica, a u četvrtom uz odzvanjanje gonga sa strahopoštovanjem zurite u spektakularne drevne hramove. Spoj tradicije i unikatne arhitekturalne eksperimentalnosti ono je što Tokio čini zavodljivim.

Jedna stvar u Tokiju ipak izaziva bojazan. Karta metro linija. Gledajući u nju, lako je dobiti napadaj panike. Godišnje preveze 3,2 milijarde ljudi - pola stanara zemaljske kugle. Pretpostavljate, uhvatiti se u koštac s javnim transportom zahtijeva koncentraciju i strpljivost. Ususret Olimpijskim igrama većina stanica zaista ima natpise na engleskom pa se u labirintu vlakovne mreže moguće snaći, što se ne može reći za autobusnu. Za razliku od vlakova, linije nisu označene bojama ni standardnim pismom, tako da treba nekako zapamtiti znakove Kanji pisma. Ja sam tako hvatao bus sa znakom kreveta i čovjeka koji sjedi pod drvetom.

Kad smo već kod ljudi pod drvetom, Japanci tradicionalno loše podnose alkohol, a kako često rade i više od 12 sati dnevno, petkom i subotom nagomilani stres izbacuju kakofonim vriskovima koje obilato zalijevaju sakeom. "All you can drink" karaoke ne koštaju više od 20-ak eura pa se vikendom već prije ponoći u metrou mogu vidjeti stotine pripitih i pijanih žena i muškaraca. Situacija je posljednjih godina toliko daleko otišla da pokraj Shibuye postoji tratina koju lokalci zovu "Aleja izbljuvanih menadžera". Japančići u odijelima, koji su se nakon posla zapili, a nisu u stanju doći do kuće, tu u priličnom broju dobrano ispovraćani spavaju.

Shibuya je inače jedan od centara noćnog života. Moram priznati da sam rijetko gdje na svijetu vidio toliko bogatu ponudu. Od restorana, taverni i birtija do kafića, disko barova i noćnih klubova, u Shibuyi nema čega nema. Začudo, nisu megalomanski napravljeni, već su maleni i zgodno uređeni, naravno, ovisno o muzici koju puštaju. Ono što me zaintrigiralo, mnogi klubovi nalaze se u stambenim zgradama. Večer s petka na subotu tako sam cijelu proveo u jednom ulazu. Prvo sam na trećem katu posjetio bar s metalcima, potom povirio na šesti gdje su se opijali lokalni punkeri, a na koncu završio na devetom gdje se nalazi lounge bar.

A što tek reći za caffe bar "Lion"? Interijer prostora, kao i klasična muzika koja se u njemu pušta, nisu se promijenili barem sedamdeset godina. Patinu vremena ne može se kupiti, a nema ljepše no ostariti s nekim prostorom. Ono što ovo mjesto čini unikatnim - u njemu se ne smije izustiti ni glasa. Ljudi tu dolaze razmišljati, čitati knjigu, opustiti se, pa čak i odrijemati. Za moj ukus, nemjerljivo bolje iskustvo od slavnih "Robot restorana" u kojima mušterije masno plaćaju da ih poslužuju roboti ili popularnih "Maid" kafića, gdje su mlađahne konobarice obučene u likove iz animea.

Što se tiče hrane, dalje od Tsukiji marketa ne treba ići. To je prehrambeni Disneyland. Izbor svježih i iznimno ukusnih pjatanci nevjerojatan je, a što je najbolje, pred zatvaranje i iznimno jeftin. Još popularnije mjesto zove se Toyosu. Tamo se u ranim jutarnjim satima može svjedočiti spektakularnoj aukciji divovskih tuna. Vrlo blizu nalazi se i četvrt Hamacho, gdje se besplatno može prisustvovati treninzima sumo boraca, a dvije lokacije povezuje Odaibo metro linija, koja nudi spektakularni panoramski obilazak primorskog dijela grada. Vožnja košta čak 60 kuna, međutim, tijekom sat vremena prizori ostavljaju bez daha.

U neposrednoj blizini nalazi se i "TeamLab Planets", po mom mišljenju jedna od najzanimljiviji interaktivnih izložbi na svijetu. Način na koji se organizatori poigravaju s ljudskim osjetilima čudesan je. U jednoj od soba, u kojoj svjetlo prolazi kroz cijeli spektar boja, provlačio sam se kroz goleme plastične balone. U drugoj sam ležao okružen tisućama svjetlećih zrcala koja su imitirala nekakvo intergalaktičko putovanje, a u trećoj hodao kroz nešto nalik vrućem mlijeku, dok su po površini plovile višebojne projekcije ribica i ostalih morskih nemani. Tri sata, koliko sam proveo unutra, imao sam osjećaj da sam na drugom planetu. 

Slično kao i kad sam probao "Kobe beef" - najskuplji komad teletine na svijetu. U vrhunskim restoranima košta više stotina dolara, zato preporučujem posjet gradiću Musashino, gdje se nalazi "Satou Kichijoji". Osim što nudi steakove po povoljnijim cijenama, u sklopu njega postoji i mesnica. Kako je steak sam po sebi nebeski mekan, zaključio sam da ne treba biti poseban znalac za pripremu. Komad velik kao dlan, debeo dva prsta, platio sam svega 30 dolara. Po 15-ak sekundi na svaku stranu bacio sam ga u tavu, poškropio solju i zaključio da ništa bolje nisam jeo. Za klasu iznad alpake i kita. Samo se otopio na jeziku.

Ako u proljeće potegnete do Mushahina, nemojte odmah natrag. U blizini se nalazi Inokashira park, jedna od manje poznatih lokacija za uživanje u slavnoj Sakuri. Kako je zima bila iznadprosječno topla, cvat trešanja u Tokio stigao je nekoliko tjedan ranije no što je to uobičajeno. Bio je to dar s neba. Iako je bio utorak prijepodne, park je bio krcat. Deseci čamaca veslali su po njemu, no to začudo ni na koji način nije uništilo čari bajkovitog cvata trešanja. Ta bijela, gotovo srebrna boja, ostavlja nadnaravan dojam sterilnosti, ali ne one sterilnosti kakvu ostavlja negaženi snijeg, već neke futurističke, rekao bih baš japanske.

Sakura je vrijeme piknika u Japanu, što životu i samom ugođaju boravka u Japanu daje jedan topao, ljudski štih. Tih desetak dana kao da taj zavodljivi cvat trešanja nekako smekša ljušturu Japanaca. Mislim da nakon svega shvaćam zašto je Sakura toliko obožavana na ovom otočju i zašto stranci u to vrijeme najradije posjećuju ovu po mnogočemu posebnu državu. Možda će zvučati preoštro, ali dojma sam kako je Sakura vrijeme u godini kad Japanci nakratko postaju ljudi. S tom prilično nezrelom mišlju oproštam se od vas dragi čitatelji do sljedeće godine, kada ću po svemu sudeći krenuti u svoju prvu pravu ekspediciju Afrikom.

Nakon tri mjeseca putovanja Singapurom, Indonezijom, Novim Zelandom i Japanom, sada je vrijeme za povratak kući. Svaku od tih zemalja zavolio sam na poseban način, no moram priznati kako je Zemlja Izlazećeg Sunca ostavila puno dublji utisak no što sam očekivao. Ne toliko prirodno okruženje, bez obzira na to što su Fuji i Sakura spektakularni i u globalnim razmjerima, koliko sami Japanci. Ako imate prilike posjetiti ovaj daleki istok, nemojte dvojiti. Japan je jedina zemlja na svijetu u kojoj roboti svakim danom sve više nalikuju ljudima, a ljudi robotima. Sayonara!

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara