ČAK I KAD odrasla djeca vole svoje roditelje i uživaju u njihovu društvu, suptilne napetosti mogu posjete roditeljskom domu pretvoriti u obvezu. Mnogo se može naučiti od roditelja kojima se odrasla djeca često vraćaju, a ključ je u ponašanjima koja neki roditelji izbjegavaju pod svaku cijenu.

Ne izbjegavaju teške razgovore

Roditelji koje odrasla djeca istinski vole posjećivati ne bježe od teških razgovora. Bez obzira na to radi li se o financijskim poteškoćama, starim obiteljskim traumama ili zamjerkama koje isplivaju na površinu tek povremeno, oni se ne boje stvoriti siguran prostor čak i za najneugodnije teme.

Zbog toga njihova odrasla djeca u zajedničkom vremenu uvijek pronalaze utjehu. Ne moraju ništa skrivati ni pretvarati se jer znaju da će ih roditelji prihvatiti i pomoći im riješiti probleme, čak i kad to nije lako. Takva djeca i sama su uspješnija jer su od roditelja naučila da se s neugodnostima treba suočiti, a ne od njih bježati.

Puštaju djecu da griješe

Roditelji u čijem društvu djeca uživaju ne koriste živote svoje djece da bi se sami osjećali važnijima. Ne dijele nametljive, neželjene savjete, već puštaju djecu da sama donose odluke i griješe. Istinski shvaćaju da su njihova djeca odrasli ljudi, iako bi ih možda bilo lakše i dalje doživljavati kao "bebe".

Dok nekoj odrasloj djeci odgovara velika uključenost roditelja, često nije zdravo imati roditelja koji živi kroz uspjehe i neuspjehe svoje djece. Roditelji čija djeca im se rado vraćaju puno su suzdržaniji i puni prihvaćanja. Ako ih se pita za savjet, ponudit će ga. U suprotnom, pružaju podršku umjesto da govore djeci što da rade.

Znatiželjni su

Iako u drugim područjima života možemo iskusiti kako postavljanje pitanja jača povezanost, neki roditelji to izbjegavaju u razgovorima s djecom, često kao obrambeni mehanizam. Lakše im je pretvarati se da se djeca nisu promijenila i da su bliski kao nekad.

Međutim, znatiželja je oblik poštovanja. Njome roditelji pokazuju djeci da prihvaćaju kako ona žive vlastite živote i da je privilegij biti dio njihovog života. Stoga, čak i ako to znači učiti o nečemu što ne razumiju ili prihvatiti djetetov jedinstven životni put, oni postavljaju pitanja umjesto da osuđuju.

Znaju se ispričati

Umjesto da se drže starih zamjerki i izbjegavaju odgovornost, roditelji s kojima djeca vole provoditi vrijeme ne boje se ispričati. Bilo da se radi o sitnim nesporazumima ili o traumama iz djetinjstva s čijom se interpretacijom možda i ne slažu, uvijek stavljaju podršku i ispriku ispred zaštite vlastitog ega.

Imaju vlastiti život

Mnogi se roditelji bore s krizom srednjih godina i usamljenošću nakon što im djeca odu od kuće jer im je čitav identitet bio vezan uz roditeljstvo. Iako će uvijek biti roditelji, odjednom imaju višak slobodnog vremena koji se brzo može pretvoriti u osjećaj tjeskobe.

Budući da se usamljenost čini "zaraznom", a djeci je često neugodno s roditeljima koji očajnički traže njihovu pažnju, ne čudi što bolji odnos njeguju oni roditelji koji grade vlastite, individualne živote. Ne radi se o zaboravljanju djece, već o ponovnom povezivanju s identitetom i rutinom koje su stavili na čekanje. Ljudi vole biti u blizini autentičnih i sretnih osoba, a ta energija je privlačna, bez obzira na to radi li se o roditelju ili ne.

Poštuju vlastite granice

Iako je lakše staviti potrebe djece na prvo mjesto, pogotovo kad se nose s usamljenošću nakon što djeca napuste dom, odrasla djeca se dive snazi roditelja koji imaju zdrave granice. U takvom odnosu i dalje postoje toplina i ljubav, ali i stabilnost koju donose jasna očekivanja.

Primjerice, popustljiv roditelj nejasnih granica možda će stalno izvlačiti djecu iz financijskih problema, no time opterećuje odnos i sprječava djecu da se nauče brinuti o sebi. S vremenom postaju manje bliski i ogorčeniji jedni na druge, čak i ako je namjera u početku bila dobra.

Prihvaćaju međusobne razlike

Prema studiji iz časopisa Psychology and Aging, većina odrasle djece i roditelja doživljava osjećaje napetosti i ambivalentnosti u svom odnosu. U današnjem podijeljenom društvu, jedan od glavnih razloga su različite vrijednosti i mišljenja, zbog kojih mladi ponekad prekidaju veze s članovima obitelji.

Naravno, neka su uvjerenja neodvojiva od naše sigurnosti i osobnosti pa suprotni stavovi nisu zdravi za odnos. Ipak, u najzdravijim odnosima roditelji i djeca prihvaćaju razlike koje ne spadaju u tu kategoriju. Ponekad vode teške razgovore, ali većinom prihvaćaju da vrijeme koje provode zajendo nije prilika za mijenjanje tuđeg mišljenja, već za uživanje u međusobnoj prisutnosti.

Ulažu trud u odnos

Iako je rana privrženost između roditelja i djeteta najvažniji prediktor podrške u kasnijem životu, prema studiji iz časopisa Journal of Gerontology, tu je vezu moguće izgraditi i naknadno. Kroz kvalitetno provedeno vrijeme i otvorenu komunikaciju, roditelji i odrasla djeca mogu ulagati u odnos koji svima pruža osjećaj povezanosti i sigurnosti.

Međutim, to zahtijeva trud. Obiteljska dinamika, kao i svaki drugi odnos, ne bi smjela biti iscrpljujuća obveza, ali traži određeni napor kako bi bila što bolja. Zato u današnjem svijetu mnogim roditeljima nije stalo do zbližavanja s djecom na taj način.

Otvoreni su za promjene

Bilo da se radi o prihvaćanju novih uloga, upoznavanju nove verzije svoje odrasle djece ili snalaženju u neočekivanim životnim fazama, jedna od najljepših osobina dobrog roditelja u kasnijem životu jest prilagodljivost.

Oni mogu biti velika podrška svojoj djeci u razdoblju koje je često najnesigurnije u njihovim životima jer se ne oslanjaju na kruta očekivanja. Budući da su iznutra zadovoljni i sigurni, sposobni su nositi se sa svim promjenama i neizvjesnostima koje život donosi.