POTPISNIK ovih redaka u posljednje četiri godine proveo je ukupno 17 mjeseci smucajući se Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2019. godina krenuo je u novo istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Singapura, Indonezije, Novog Zelanda i Japana pod zajedničkim imenom "Melački špijun".

>>> Indexov putopis: Plaća im je preko 3500 eura, a ljudi govore da žive u zatvoru
>>> Krvavi arhipelag: Na ovom je otočju ljudski život gotovo sasvim izgubio smisao
>>> Kako izgleda život kad znaš da puno bitaka slijedi i da ćeš svaku izgubiti
>>> Indonezija - najjeftinija destinacija svijeta za vrhunski ljetni provod
>>> Luksuz u zaljevu ubojica: Bilo mi je žao što nikada neću biti prljavo bogat
>>> Rub svijeta: Bogataši ovdje mahnito kupuju kuće za slučaj nuklearne katastrofe
>>> Drugo lice Japana: Kako sam se našao na poligonu raznoraznih perverznih igrica

Kao nekom tko ne voli uštogljenost i uživa zaobilaziti pravila, Zemlja Izlazećeg Sunca predstavljala mi je sve ono od čega sam godinama bježao ili sve ono čemu sam se gorljivo suprotstavljao jednom kad bi me okruženje stjeralo uza zid. U tom svjetlu pretpostavljam da se iz prethodnog nastavka putopisnog serijala dalo naslutiti moje nerazumijevanje pa čak i netrpeljivost prema mnogim društvenim normama Japanaca, međutim to ni u kojem slučaju ne znači da se tim ljudima, odnosno vrijednostima koje su propagirali i što je još važnije, živjeli, nisam u mnogočemu istinski divio. 

Ono što me se posebno dojmilo, uz nama nepojmljivu radnu etiku te na trenutke nadnaravnu uviđavnost spram drugih, školski je sustav koji se smatra jednim od tri najbolja na svijetu. Nije čudno, obrazovanje se od vajkada smatra temeljem osobnog i društvenog razvoja pojedinca svugdje u svijetu osim u Hrvatskoj. Kod nas, umjesto meritokratskog sustava, već desetljećima egzistira mreža korupcije u kojoj s podjednakim značajem sudjeluju učenici i njihovi roditelji, kumovi, prijatelji, stričevi, ujne, bake, nastavnici, ravnatelji, prosvjetni inspektori i ministri.

Nemam namjeru dublje zalaziti u probleme hrvatskog školstva, već s vama podijeliti nekolicinu detalja koji otkrivaju divnu predanost kojom Japanci pristupaju radu s djecom. Kao prvo, od obične školske torbe stvorili su kult. Zovu je Randuseru, vrhunski primjerci koštaju preko tisuću dolara, a po običaju djeci ih kupuju baka i djed. Svaka je unikatna i cijeli će osnovnjak pratiti dijete, dajući mu određenu prepoznatljivost. Djecu se za vrijeme primarnog obrazovanja također na praktičan način uči i osnovnim životnim vrijednostima. Tako škole ne plaćaju čistačice, već ih djeca, od onih najmanjih do najvećih, zajednički održavaju.

Slična praksa koristi se i kada je riječ o konzumaciji obroka u nastavnim pauzama. U školama najčešće ne postoji kuhinja, već se hrana svakodnevno donosi iz za to predviđenih restorana. Jednom kad se dostavi, učenici se spuštaju u kafeteriju gdje po tjednom rasporedu jedni drugima dijele hranu. Možete samo zamisliti kako slatko to izgleda kad se radi o mališanima od sedam, osam godina. Tek kad i posljednje dijete sjedne za stol, pristupa se jelu, nakon čega se zajednički čisti cijela prostorija. Osim što se tako razvija svijest o urednosti, raste i osjećaj za timski rad.

Slažem se, riječ je o sitnicama, ali njihov skup u konačnici čini drastičnu razliku. Kako drugačije objasniti iskustvo mog domaćina Masaakua? Prije par mjeseci njegova je majka izgubila slušni aparat. Taman kad je namjeravao otići po novi, dobio je poziv da je stari pronađen. Ispostavilo se da je osoba koja ga je našla na ulici smatrala normalnim odnijeti ga na policiju. Začudo, redarstveniku koji ga je dobio u ruke nije bilo teško odvojiti vrijeme i nazvati kompaniju koja proizvodi aparat, njenom službeniku pronaći distributera u Kyotu, njegovom zaposleniku pak potražiti egzaktnu trgovinu u kojoj se aparat pod tim serijskim brojem nalazio, a njenom prodavaču na koncu iskopati podatke traženog kupca. A sad zamislite takvo što u Hrvatskoj...

Koliko su zadivljujuće posvećeni detaljima pokušat ću vam dočarati još dvama primjerima. Pretpostavlja se da u Japanu ima preko 72 milijuna bicikla, što spada u sami svjetski vrh. Nije stoga neobično što u svakom gradu postoje stotine specijaliziranih parkirališta. Izuzev načina na koji se sudionici prometa odnose prema biciklistima, očaravajuća je i briga prometnih redarstvenika. Naime, jednog predvečerja na putu kući u tri su me navrata zaustavljali da me upozore kako je svjetlo na mom biciklu pregorjelo. Vrhunac pažnje pak doživio sam u jednom hostelu u Kyotu, gdje je u tuš kabini lijeva strana slavine, ona kojom pristiže topla voda, bila prevučena plastikom kako se ne bi kojim slučajem opekao.

Kad smo već u Kyotu, recimo par riječi i o tom slavnom kraljevskom gradu. Za razliku od kulerske Osake, Kyoto je po naravi nešto tradicionalniji, no prevarit ćete se ako očekuje ugođaj kakvog srednjovjekovnog mjesta. U Japanu gotovo svaki grad, ma kako malen bio, ima iznimno moderan centar koji je nalik drugome kao jaje jajetu. Kyoto stoga nije ništa manje moderan od Osake pa ni Tokija, ali je zbog izobilja dvoraca i hramova zadržao jednu patinu vremena koja ga izdvaja od ostalih. Baš kao i susjedna Nara koja planetarnu popularnost između ostalog može zahvaliti ogromnoj populaciji jelena koji bezbrižno lutaju gradskim tratinama.

Uz tradicionalno razvikane lokacije kao što su hramovi Kinkaku-ji, Kiyomizu-dera i Fushimi Inari, u doživljajne vrhunce svrstao bi i šetnju bambusovom šumom. Vlastitim nemarom (zar tako i ne počinje većina zanimljivih priča), umjesto popularne Arashiyame, završio sam u predgrađu Muko, gdje se nalazi prava pravcata šumetina bambusa i to bez ijednog posjetitelja. Iako sam isprva bio ljutit što sam napravio tako amatersku pogrešku, jednom kad sam se izgubio među golemim i pomalo prijetećim bambusovim stablima, shvatio sam da takvo iskustvo nikada ne bi doživio u Arashiyami, koja je od jutra do mraka pretrpana tisućama ljudi.

Ako se jednom nađete u Kyotu, bilo bi dobro da posjetite i četvrt Gion, gdje stoljećima žive, rade i obučavaju se slavne gejše - za jedne elitne kurtizane, a za druge drevne umjetnice. Naslutivši potencijalne distinktivne probleme, gejšama su još u davnim vremenima dodijeljene posebna šminka i odjeća kako bi ih se valjano razlikovalo od dama noći. No iako se u zapadnjačkoj kulturi gejše zaista često poistovjećuju s prostitutkama, prema narodnoj predaji one goste zabavljaju isključivo plesom, pjesmom, čitanjem i razgovorom. Zanimljivo, seks nije zabranjen jedino ako rezultira brakom s mušterijom, nakon čega moraju objesiti "maskaru o klin".

Tijekom 20. stoljeća popularnost ovog zanata bila je tolika da je navela mnoge Japance da svoju djecu daju u tzv. okiye - kuće gejši. Na čelu okiye nalazi se okami ili majka, žena koja plaća obuku i brine se o njima. U dobi od 15 godina ceremonijom mishedashi djevojčica postaje maiko te se sljedećih šest godina obučava umjetnosti, glazbi, plesu, kaligrafiji te ikebani. Tijekom pripravničkog perioda svaka maiko ima mentoricu koja je sa sobom vodi na zabave. Jednom kad usavrši tajne posla, izvodi se eriage - ceremonija u kojoj maiko svoj crveni ovratnik zamjenjuje bijelim te tako službeno postaje gejša ili geiko, kako se naziva u Japanu.

Gejše u poslovnom svijetu predstavljaju prestiž i moć onoga tko ih je platio, a iako je posao iznimno unosan (na zabavama uglednih menadžera u par sati zaradi se više stotina dolara) u Japanu se, zbog debelo zakašnjelog procesa ženske emancipacije, sve manje djevojka odlučuje za ovu profesiju. Čini se kako je samo pitanje vremena kad će maiko i geiko, kao simbol nekadašnje egzotike Japana, postati isključivo dijelom turističke ponude. Već danas situacija je prilično alarmantna, s obzirom na to da se turistima po paprenim cijenama nudi tzv. "geisha spotting experience".

Kako to u praksi izgleda? Tako da se horda razmaženih znatiželjnika od jutra do mraka šulja ulicama Giona kako bi uhvatila prigodu zaskočiti pripravnice svojim smiješnim selfie štapovima. Kad na koncu jednu od tih nesretnica nekakva obveza istjera iz kuće, nastaje nevjerojatno seljački stampedo. Pomalo, ali sigurno, Gion se pretvara u svojevrstan zoološki vrt, a već sada njegove kale načičkane su tablama na kojima se crtežima i riječima, najčešće na više jezika, objašnjava kako je strogo zabranjeno uznemiravanje, diranje i grljenje gejša. Doslovce za ne povjerovati!

Lokacija vrijedna pažnje je i Muzej samuraja (izložbe u Japanu redom su iznimno osmišljene jer Japance nije lako zadiviti). Uz klasičnu povijesnu građu, posjetiteljima se nudi prilika navući samurajsku odjeću pa u njoj vitlati slavnim katanama. Ništa manje zabavno nije bilo ni natjecati se u bacanju šurikena. Odjeven poput pravog nindže bilo je samo pitanje kad ću se zanijeti pa zbunjenim posjetiteljima tumačiti kako sam odrastao uz već zaboravljenog Michaela Dudikoffa i kako mi to vrijeme gadno nedostaje. Kad sam na koncu saznao da su nindže bili priprosti zemljoradnici i obični plaćenici samuraja, komad srca zauvijek mi se otkinuo.

Tko su dakle ti samuraji? "Jedni od najglasovitijih ratnika u povijesti svijeta koji su obilježili ratno feudalno doba Japana", zadovoljno će ustvrditi mladić koji svakodnevno vodi obilazak muzeja. "Zanimljivo, u bitke su ih slali već s trinaest godina, a da ih protivnici ne bi instant prepoznali kao najslabije točke, stavljali su kacige i umjetne brkove. Interesantno, dok su europski vitezovi isparili još u 15. stoljeću, njihova japanska braća kvalitetno su se asimilirala u japansko društvo te "preživjeli" sve do početka dvadesetog stoljeća, ponajviše zahvaljujući svom slavnom Bushido kodeksu koji je iznad svega isticao samodisciplinu, poslušnost i čast.

Kako to uvijek biva, stvarnost je bila pomalo drugačija. Samuraji su često radili što žele, posebice oni koji su izgubili gospodara i zvali se Roninima. Kodeksa su se pridržavali kada im je to odgovaralo, a iako je isti u svojim osnovama častan, u didaskalijama je idealizirao put umiranja i ubijanja te uključivao preziranje nižih društvenih slojeva, novca i žena. Osim što su svoje nove mačeve isprobavali na živim ljudima i psima, samuraji su imali odriješene ruke za pedofiliju. Javna je tajna da im je prilikom treniranja pomlatka bilo dozvoljeno među dječacima pronaći ljubavnika. Tako barem kažu, a ako su lagali mene, i ja lažem vas.

E sada, da bih objasnio pojedine dijelove prvog putopisa iz Japana, odnosno napravio uvod za posljednji nastavak putopisnog serijala, ugnjavit ću vas djetinje pojednostavljenom povijesnom građom uz pomoć druga Billa Wurtza. Nažalost, neke je stvari bez konteksta ipak nemoguće pojmiti. Krenimo redom. Ljudsko prisustvo na teritoriju današnjeg Japana seže više od 40 tisuća godina u prošlost. Kako je tada još bio povezan s kopnom, pretpostavlja se da su negdje u to vrijeme i stigli prvi doseljenici s azijskog kontinenta. Deset tisuća godina prije Krista, uslijed globalnog zatopljavanja, japansko otočje napokon se odvojilo od Azije, preuzevši naličje koje ima i danas.

Početkom brončanog doba Kinezi su tamošnje lovačko-sakupljačko društvo upoznali sa sofisticiranim poljoprivrednim oruđem napravljenim od mješavine bakra i kositra, čime su otpočeli eru masovne sadnje i proizvodnje riže. Naravno, onaj tko je posjedovao polja, posjedovao je i novac, a samim time i moć, tako da nije trebalo proći dugo vremena prije no što je Japan dobio svoje prve samoprozvane careve. Početkom Nove ere tako su niknula brojna kraljevstva, od kojih je najsnažnije bilo Yamato. Njegov princ održavao je bliske veze sa susjednom Kinom od koje je ukrao religiju i pismo, što je bilo plodno tlo za značajniji društveni razvoj.

U 9. stoljeću hipsterski car Kukai, zamoren tradicionalnom religijom, odlazi u Kinu i vraća se s njegovom spiritualnijom verzijom - zen budizmom. Pritom je izumio japansko pismo i označio početak pravog kulturnog procvata, posljedično i ekstremno hedonističkog života pripadnika kraljevske obitelji, nešto slično rimskim bakanalijama. Provodeći većinu godine na ladanjama i ne moreći previše za upravljanje zemljom, kraljevske obitelji sve su se češće počele nalaziti na udaru pljačkaša. Da zaštite svoje bogatstvo, odnosno stil života, bili su prisiljeni angažirati takozvane samuraje.

U sljedeće tri stotine godina više-manje svaka bogata i moćna osoba imala je svog samuraja, koji su se malo po malo počeli sastajati i organizirati. Na kraju su postali moćniji od vladajućih pa su koncem 12. stoljeća na mjestu današnjeg Tokija osnovali Shogunat. Car je ostao fiktivni vladar, ali sva moć bila je u rukama shoguna. Koncem 13. stoljeća Japanci su se prvi put u povijesti susreli s vanjskim osvajačem. Nakon što su zauzeli Kinu, Mongoli su pod vodstvom Kublaja Kana u dva navrata pokušali osvojiti i Japan, no oba puta zaustavljeni su, ne voljom Japanaca, koji im se nikako nisu mogli oduprijeti, već tornada koji je pomeo okupatorske snage.

Na krilima neočekivanih ratnih pobjeda, shogun Ashikaga uspio je zbaciti cara i preseliti se u njegovu prijestolnicu - Kyoto. Problemi počinju u 15. stoljeću, kad Japan dobiva svoj vlastiti "Game of Thrones". Država se raspala na desetke kraljevstava i pune dvije stotine godine bila rastrgana sukobima, sve do dolaska Tokugawe Bafuku koji ujedinjuje zemlju, prebacuje glavni grad u Tokio i početkom 17. stoljeća započinje slavnu Edo eru. Tokugawa je potom na 150 godina zatvorio zemlju, nitko nije mogao ući ni izaći. Populacija je počela rasti, gradile su se škole, ceste. Ljudi su naučili pisati i čitati, tiskale su se knjige, a procvala je i kazališna umjetnost.

Politika zatvorenih vrata održala se sve do sredine 19. stoljeća kad su se jednog proljetnog dana na morskoj pučini pojavili američki brodovi. Uvidjevši da su u međuvremenu tehnološki potpuno zaostali, Japanci su na koncu popustili prijetnjama Velikog brata i otvorili se svijetu. Taj znak slabosti vladajućih iskoristile su dvije južne pokrajine, Satsuma i Chosu, koje su zbacile šoguna i vratile moć u ruke cara - ovaj put Meija. Uspostavili su novu demokratsku vladu, koja je izgledala vrlo zapadnjački, novi ustav koji je bio izrazito zapadnjački te novu vojsku, također prilično zapadnjačkog karaktera.

Domala su se vesternizirali do te mjere da su usvojili i okupatorske težnje Zapadnjaka. Nakon što su početkom 20. stoljeća osvojili Koreju i dijelove Kine, zbog čega su ušli u sukob s Rusima, aktivno su sudjelovali i u Prvom svjetskom ratu, zauzevši cijelu Polineziju. Unatoč tome što su 1918. ušli u Ligu Nacija, u godinama koje su uslijedile zauzeli su Mandžuriju te počeli osvajati dijelove Kine, kao uvod u ono što će se događati za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tada su u Blitzkriegu osvojili jugoistočnu Aziju prije no što su napadom na Pearl Harbor izazvali Amerikance te na kraju stradali od njihovih atomskih bombi.

Kao što vjerojatno znate, po svršetku rata Amerikanci su instalirali novu Vladu, a Japan, teritorijalno sveden samo na svoje otočje, krenuo je u dugi proces oporavka, ovaj put nošen na krilima tehnološkog razvoja. Počeli su proizvoditi televizije, videorekordere, auta i kamere, a zbog svoje čudesne radne etike i discipline, na koncu su to radili bolje i brže od ostalih. Malo po malo postajali su sve bogatiji, a njihova ekonomija počela je divljati. U međuvremenu, broj stanovnika povećao se s 80 na 120 milijuna ljudi, a Japan do dana današnjeg prerastao u treću ekonomiju svijeta nakon Amerike i Kine.

Za ovaj put bilo bi to sve, a u sljedećem i posljednjem nastavku pročitajte kako sam prisustvovao Festivalu plodnosti, gdje se 15 tisuća ljudi klanjalo trometarskoj statui drvenog penisa. Čuvenim japanskim "metak" vlakom, koji vozi preko 300 kilometara na sat, potom sam odjurio u podnožje svete planine Fuji, da bih zadnjih deset dana boravka u Japanu proveo u najmnogoljudnijem gradu na svijetu - Tokiju. Tamo je, na moju neopisivu sreću, za gotovo tjedan dana uranio svjetski poznati cvat trešanja, pobrinuvši se da imam spektakularni oproštaj s ovom po svemu fascinantnom zemljom.