Come fly with me: Kako izgleda godišnji jedne stjuardese?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
NAZAD u pustinji... U ovih mjesec dana uspjela sam zaboraviti, ili bolje rečeno potisnuti iz sjećanja razlike u temperaturama između zatvorenih i otvorenih prostora, zbog kojih ću opet početi šmrcati, već vidim. I ono najiritantnije - buđenja uz zvukove molitvi (bez obzira u koje doba dana). Vrlo brzo sam se i podsjetila, već jutros u 4:40, kada je započela prva.
Teško je bilo vratiti se, možda najteže do sada... (Ili to kažem svaki put, što više vremena provodim vani, teže je?). Navikneš se vrlo brzo na ono staro, dobro poznato, na sigurnost, vratiš se nekim navikama koje ti fale, fizički dođeš k sebi, jer ti se bioritam vrati u normalu, podsjetiš se na to kako je bilo i razmišljaš o tome kako bi moglo biti da se vratiš ponovno doma, za stalno (namjerno nisam upotrijebila riječ zauvijek)... Maštaš.
Teško je bilo natjerati se spakirati kofer, ustati ranom zorom i otići na aerodrom, ali zato u glavi kao da postoji mali šteker, koji se automatski prebaci jednom kada si gore. Znaš da ideš i da nema tu puno biranja, znaš zašto ideš i ono najbitnije, znaš koliko još ostaješ! Laganini počinješ odbrojavati (i držiš fige da ne zacopraš i ovaj plan). Skuliraš misli i slijećeš u Dubai dobre volje, sve dok ne shvatiš da ti je kofer ostao negdje u Europi, malo za promjenu. Ne živciraš se više ni oko toga, slegneš ramenima, naviknut već na to, nije prvi put i misliš si pa to su samo stvari. To su samo stvari, dok se ne sjetiš da ti je Čokolino unutra, uzmi mi sve, samo vrati Čokolino :)!
Probudiš se ujutro, zoveš aerodrom, kofer je napokon doletio. Spuštaš se u dućan, a temperatura vani te ošamari svom snagom, čisto kao podsjetnik za slučaj da si zaboravio, ovako kao ja. Vraćaš se doma, pripremaš uniformu i kofer za sutrašnji let i polako zaboravljaš da si uopće i bio na godišnjem...
Ovaj mjesec na rasporedu nema ništa novo i uzbudljivo. Nekoliko lijepih letova, nekoliko onih koje ti je muka odraditi. Zapravo, kada bolje razmislim, malo je i ostalo destinacija na kojima nisam bila i koliko god se nadala da ću ih dobiti, prije nego dam otkaz, to nikako da se dogodi. S druge strane, možda i bolje, neke destinacije će ostati neistražene pa ne moram brinuti jednoga dana da više "nemam kamo ići, jer sam svugdje bila". Pretjerujem naravno, ali takav je osjećaj. Isto tako, jedva čekam ponovno onaj osjećaj kada će se putovanje planirati mjesecima unaprijed, kada će uzbuđenje oko nečeg novog rasti iz dana u dana i trajati puno duže, nakon što se vratiš s istoga. Kada ću na fotkama imati ljude, čijih ću se imena sjećati cijeli život i koje zbilja želim imati na slikama, ljude s kojima želim dijeliti ta sjećanja. Kada ću ponovno avionom putovati kao i svi drugi "normalni" ljudi, a ne kao cabin crew, što znači - bez straha od propuštanja letova i kašnjenja, bez stresa i iščekivanja da li ćeš upasti na svaki let, jer si konstantno na standby-u (to je cijena koju plaćamo svaki put za povlaštene cijene karata, na koje imamo pravo). Jedva čekam...
U čemu je razlika, pitate se? Ajde da vam objasnim kako izgleda putovanje/godišnji jedne stjuardese... Od kuda uopće krenuti?
Prvo i osnovno, kada zatražiš datume za svoj godišnji, uvijek se nadaš da ćeš uz njih uspjeti spojiti i nekoliko slobodnih dana. Ako se to dogodi, odlično, a ako se ne dogodi, onda provodiš dane pokušavajući zamijeniti neki usrani let koji nitko neće za slobodne dane, koji se itekako dobro, u tom slučaju, i naplaćuju. Stres. Uspiješ li i u tome, nekom srećom bez dodatnog plaćanja, napokon možeš početi planirati svoj godišnji. Tada se već radi i o samo nekoliko dana ili tjedana unaprijed. Smještaj si istražio već davno prije, ali sada je došlo vrijeme da ga napokon rezerviraš, jer znaš s koliko dana raspolažeš. Rentanje auta, planiranje aktivnosti, dogovaranja... Stres, jer ništa ne ide po planu.
Avionska karta se pak kupuje zadnja, nekada čak i samo dva-tri sata pred let. Stres. Popusti na karte, koje mi imamo, znači da ćeš biti na standby-u do samog kraja - ako se avion napuni ljudima koji su platili punu cijenu karte, ti si izvisio, u tom slučaju čekaš idući let... Ako si pak te sreće da upadaš na let, bravo ti! Sve dokle nemaš konekcijski let, onda cijeli taj proces još jednom moraš prolaziti. Putovati s nekom drugom kompanijom znači da ideš na slijepo, ne možeš znati kakva je popunjenost tog leta, sve dok ne dođeš na aerodrom. To je najveći stres, jer nikada ne znaš hoće li cijela ekipa upasti na isti let ili će netko izvisiti i koliko će vam to vremena oduzeti. Sve je to još podnošljivo kada ideš na godišnji, ali kada se vraćaš, to je sasvim druga priča. Zakasniš li ili ne upadneš na let, može se dogoditi da zakasniš na posao, što pak za sobom povlači sasvim nove probleme. Stres.
Koliko god volim dogovore u zadnji tren i spontane izlete, ovakav način putovanja mi nije najdraži. Sjećate se Adrijaninog i mog Zanzibara? Znate li da je on bio isplaniran večer prije putovanja? 3 stvari se gledaju u obzir pri takvim putovanjima - vrijeme kakvo želiš (snijeg ili sunce i more) i udaljenost od Dubaija, jesu li letovi za tamo i natrag dovoljno prazni da bi upali na njih i treba li nam viza za tu destinaciju. Nije ni to tako lako probaći. Dubai - Dar es Salaam let traje oko 5 sati, direktno. Od tamo propelercem na otok. Simple as that. I bilo je, u dolasku. Odlazak i ne baš. Letovi su bili popunjeni pa smo iz Dar es Salaam-a letjele za Nairobi, gdje smo onda hvatale zadnji let za Dubai. Ne znajući naravno ništa 100 posto. Veselje! Zamislite sada kada se tako nešto dogodi, a ti si 16 sati udaljen od baze. Stres na entu potenciju! Na kraju uvijek sve nekako završi sretno i uvijek to budu priče za pričanje, ali gubljenje živaca neizbježno je u cijelom procesu. O gubljenju prtljage da ne govorim.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Na kraju krajeva, sva ta iskustva naučila su nas ponešto. Naučila su nas tome da se moraš snaći, htio ne htio, izmislit ćeš nešto, napravit ćeš apsolutno sve što možeš, razmišljat ćeš o milijun drugih opcija, jer nema druge, nego se na vrijeme vratiti na posao. Ako si nekada i bio osoba koja u takvim situacijama sjedne i plače od muke pitajući se "što sad?!", sada to više definitivno nisi. Tražiti pomoć od nepoznatih ljudi, nema više srama. Putovati na slijepo, nemajući smještaj, tražiti isti na licu mjesta, pregovarati za cijenu, sve to dođe pod normalno. Nešto što se nikada prije ne bi usudio napraviti, sada više nema straha, UVIJEK će se sve nekako posložiti, sve opcije su otvorene. A ono najbolje od svega... Putem upoznaš toliko zanimljivih ljudi, koje možda nikada prije ne bi da sve ide k'o po špagi.
Sve u svemu, vjerujem da će mi jednog dana sav taj stres i prifaliti, za sada se samo nadam da više neću vidjeti riječ standby, dok ne zaboravim što ona znači :).
Pssst! Teine leteće avanture pratite i na njezinom blogu!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati