BOLOVANJE se produžilo, spaja se sa godišnjim i kada se sve zbroji i oduzme, bit ću u Hrvatskoj mjesec dana! 

 

Hej! Punih mjesec dana! Ne sjećam se kada sam zadnji puta provela mjesec dana na ISTOM MJESTU, šok za organizam. Pozitivan šok, ne bunim se, odgovara mi u potpunosti, uživam... Na trenutke i zaboravim da bih se trebala vratiti u pustinju, ali uvijek me netko ili nešto podsjeti, kao na primjer danas moja cimerica. Hey babe... Kak' si, kaj ima? Jel' nam stan još uvijek u jednom komadu? Kada se vraćaš? Nema više alkohola u frižideru. Kako je na treningu? Jesi živa?

 

Znači moja cimi je stigla u Dubai prije nekoliko tjedana i kao pala s Marsa započela dvomjesečnu obuku. Nešto što smo svi prošli, a što nitko od nas ne bi želio ponoviti. Da me krivo ne shvatite, ta dva mjeseca bio je zapravo najbolji period našeg "letačkog" života, ali bilo je toliko naporno i intenzivno, da smo se nekada i sami pitali kako uopće još stojimo na nogama?! Priča tako meni moja cimi o svim svojim dogodovštinama, kolegama, trenerima, učenju i pisanju zadaća, ali rijetko spomene izlaske, druženja, ekipu, jer su oni svi toliko umorni, da nemaju snage izaći van svaki vikend, nemaju novaca za otići u šoping, pod stresom su od učenja, a ja se zamislim...

 

Odlazila sam u Dubai ne znajući zapravo što me tamo čeka, svi su me upozoravali na diskretno odijevanje pa tako moja prtljaga nije sadržavala niti jednu kratku haljinu "za izlaske", a internet mi je pružao klasične  informacije tipa "u dućanu ne možete kupiti alkohol" i "Dubai ima najveći šoping centar na svijetu". Pojma nisam imala, a isto tako nisam znala niti koga da pitam. Smjestili su nas u stan s kojeg se nije vidjela plaža, kako si to svi zamišljaju da će biti kada dolaze živjeti u Dubai, čak naprotiv, automehaničarska radiona i tri džamije su mi prvi susjedi, i dali nam hrpu papira s rasporedom predavanja za nadolazeći tjedan, do kojeg smo imali ravno dan i pol vremena smjestiti se i snaći se gdje smo i kaj smo. 

 

Na početku smo dobili prvi džeparac za taj mjesec, četvrtinu plaće koju danas zarađujemo i mislili smo da smo bogati.

 

 

Za vrijeme prvog, uvodnog tjedna, već smo se međusobno upoznali i stvorili manje grupice, ali smo se svejedno svi skupa družili, nas 60! Kako vikend tamo počinje u petak, a radni tjedan u nedjelju, četvrtak i petak bili su dani za izlaske. Tjednima nije bilo S od spavanja! Od onog "velikog" džeparca odlazile smo u šoping, jer smo svojim očima vidjele da se žene vikendima otkrivaju više nego igdje drugdje te da smo mi zapravo neprimjereno obučene u našim maxi haljinama i sličnim kombinacijama. Onoliko truda koliko žene ulažu u uređivanje za jedan najobičniji izlazak u Dubaiju, ja vrlo vjerojatno ne budem uložila ni za vlastito vjenčanje. Nova odjeća, obuća, kokteli, taksiji, odlasci na plaže, za sve se imalo novaca i vremena, a ono najbitnije - energije! Nije nam bilo kraja, ni početka, svi su bili za akciju u bilo kojem trenutku dana ili noći. Podočnjaci su nam bili glavni modni dodatak svako jutro, koje nisu ni najbolje šminke mogle sakriti. Energetska pića bila su nam i doručak i ručak i užina, ali svejedno smo spavali kao zaklani onih par sati noću. Para smo imali najmanje, a iskoristili smo najviše! 

 

Alkohol ne možete kupiti? Pusti ti to, uvijek netko negdje nađe dilera, srećom na mojim kolegama Balkancima i njihovim kontaktima pa smo imali i ludog Rusa, koji nam je prodavao vodku zamotanu u novinski papir za partije, koje nismo mogli ni izbrojati. Napamet smo znali tko gdje živi i kod koga se ide koju večer. Svaki vikend drugi klubovi, beach barovi, restorani... Zatvaranje klubova u 3 ujutro nije nas previše smetalo. Kod koga je after party? Tko je imao najbolje susjede tamo se išlo, a doma se dolazilo u 9 ujutro, kad je već i ludi Rus rekao dosta, nemam više.

 

Htjeli smo vidjeti sve, isprobati sve, doživjeti sve! Nitko nikada nije rekao "ne mogu sada, moram na skajp s...". Bilo je "javi gdje i kada i dolazim!" Bili smo odlična ekipa, uvijek tu za druge, pazili jedni na druge (da je uvijek svima čaša puna) i da umjesto u policijsku stanicu, sretno stignu doma u krevet :).

 

Kroz tjedan smo davali sve od sebe da prođemo sve ispite, učili smo s onima kojima je bilo teško učiti, nismo dozvoljavali nikome da zaostane, nitko se nije osjećao manje vrijednim, glupljim od drugih ili nesposobnijim. Nitko se nije smijao onima koji su rekli da ne znaju plivati, nitko nije bio zloban prema onima koji nisu mogli pohvatati sve iz prve. Onda bi došao vikend i sve iz početka, oni koji nisu znali plivati, pričali su Arapski i sređivali nam ulaze u klubove u koje nas iz nekog razloga tu večer nisu htjeli pustiti itd. Sve je nekako dolazilo na svoje, sve se činilo jednostavno. I uživali smo! Koliko god bili umorni, neispavani i/ili pod stresom - bili smo dobre volje! Mislili smo da će tako biti uvijek, iako smo znali da neće, jer su nas upozoravali od prvog dana da se sve mijenja nakon što obuka završi, zato smo svaku sekundu slobodnog vremena iskorištavali na druženje.

 

 

...I vraćam se tako na poruke svoje cimi i ne znam šta da joj kažem. Nepojmljivo mi je da se njima ne da ići van, ne da im se istraživati apsolutno sve, sada dok su svi zajedno i na hrpi, jer kada počnu letjeti "sve se mijenja"... Proći će tjedni kada ćeš se moći ponovno uhvatiti s prijateljicom, jer vam raspored letenja to nikako ne dozvoljava. Rođendani će se slaviti one dane u mjesecu, kada je najviše ljudi iz ekipe slobodno na isti dan. Božiće, Nove godine i ostale blagdane vjerojatno ćeš provoditi u avionu. Biti će teže okupiti se ponovno na hrpi. 

 

Možda smo mi bili drukčiji, možda smo svi nekako kliknuli, bolje od drugih, možda je nama bilo lakše? Takav tempo nastavio se cijelu prvu godinu, kada god smo mogli, kada smo imali zajedničke slobodne dane, a onda malo po malo, sve se to počne razrjeđivati. Upoznaš nove ljude, nađeš druge hobije, primiriš se. I sve je to u redu, na kraju krajeva, radiš ono što ti paše i što želiš, ali trening college je vrijeme koje bi svatko trebao iskoristiti najbolje i najluđe što može, nešto kao nepisano pravilo. Dokaz tome, da smo mi to vrijeme iskoristili kao i velika većina prije nas, jest to da nas je i velika većina završila u krevetu s temperaturom, upalom grla, uha, nosa čim smo počeli letjeti. 

 

Imunitet je pao, uzbuđenje se stišalo, a umor je učinio svoje, ali znate što - vrijedilo je! :)

 

Pssst! Teine leteće avanture čitajte i na njezinom blogu!