Come fly with me: U zemlji izlazećeg sunca, 1. dio

Come fly with me: U zemlji izlazećeg sunca, 1. dio

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

ŠTO znači "odličan let" jednoj stjuardesi? Razlikuju se mišljenja po tom pitanju, ali rekla bih da se svi slažemo u istom, a to je da avion nije pun, da putnici spavaju većinu vremena, a ono vrijeme koje su budni, ne zahtijevaju puno (da da, znam, lijena, ovakva onakva, recite što hoćete, ali budimo realni, kome se da raditi od 3 ujutro na dalje?), da mi imamo pauzu za vrijeme koje spavamo tijekom tog istog leta i da letimo na destinaciju, koju jedva čekamo posjetiti pa je ujedno i čitava posada dobre volje i nitko nikoga ne stresira. Upravo takvi su i japanski letovi, s jednom velikom razlikom - ove putnike uslužuješ s najvećim guštom, jer se njihova pristojnost, skromnost, veličina osmijeha i dobrodušnost ne može mjeriti s nikim drugim. Naravno, svugdje postoje iznimke, ali kako sam već prije pisala, kultura odnosa Japanaca s drugim ljudima mi je posebno draga: imam osjećaj da iskazuju najviše poštovanja prema drugima na jedan posebno lijep način. Barem prema onome s čime sam se do sada imala prilike susresti. O njihovoj uslužnosti da ne pričam! Možda ne znaju svi engleski, ali trude se iz petnih žila, a ako pak ni to ne urodi plodom, nasmiju se jednim velikim osmijehom, da na kraju jednostavno ne možeš zamjeriti toj silnoj dozi simpatičnosti kojom zrače. Takve su situacije obično u restoranima, kada trebaš naručiti, a ne razumiješ menu, ako ne sadrži slike ili u podzemnoj, kada hvataš vlak i ne znaš kamo točno trčiš. Na kraju u restoranu naručiš po principu eci peci pec i nadaš se da bude jestivo, što i bude apsolutno svaki put, a u podzemnoj bez pol frke uđeš i u krivi vlak ako treba, ali će te u tom slučaju ista ta osoba, koja ti nije znala objasniti gdje da ideš, tamo i odvesti, rukama i nogama na kraju objasniti što i kako. Živio univerzalni govor tijela! 
 
Dva leta za Osaku u tjedan dana. Jedno kišno popodne provela sam u Kyotu, a drugi sunčano u Osaki. 
 
 
Vlakovi i podzemna se možda čine komplicirani, jer kada pogledaš mapu, vidiš samo hrpu šarenih linija i načrčkanih znakova, koji ti apsolutno ništa ne znače, ali čim nabaviš mapu na engleskom, snalaženje po gradu i između gradova je pis of kejk! Brzi vlak od centralne stanice u Osaki do Kyota vozi pola sata i ne može biti točniji nego što jest! Red rad i disciplina na svakom koraku. Sviđa mi se to... Vlakovi su toliko čisti da možeš jesti s poda, a konzumacija hrane i pića je naravno dozvoljena. Razmišljam o tome pa se zapitam bi li tako izgledao i Dubai metro, da zakonom nije zabranjeno jesti i piti u njemu? 
 
Ulice su čiste, truba se ne čuje nigdje, biciklističke trake su svugdje, a gužve najnormalnije za grad od preko 10 milijuna ljudi.
 
Dolazak u Kyoto skupa s kišom i bez kišobrana... Karta za vlak košta cca 4 eura, a dnevna autobusna karta u Kyotu malo manje od 4 eura, što je poprilično isplativo, ako imate u planu razgledavanje više od jednog hrama ili svetišta, koja su razasuta po čitavom gradu. Po preporuci smo se zaputile u Kiyomizudera hram, jedan od najstarijih u Japanu i turistički među najpopularnijima. Hram je podignut u 8.stoljeću, a današnji izgled i objekti oko njega u 17.stoljeću. Ono što je zanimljivo jest činjenica da pri izgradnji/renovaciji/održavanju, nije upotrijebljen niti jedan čavao! Ime nosi prema vodopadu, koji teče kroz cijeli kompleks, a značenje imena jest čista voda. Vodopad se na dnu dijeli u tri potoka, iz kojih posjetitelji mogu popiti čašu vode i zaželjeti uspjeh u poslu, ljubavi ili dug život, ali ako popiješ vode iz sva tri, to se smatra pohlepnim, zato jako dobro razmislite iz kojeg ćete popiti ;). Toliko priča ima o ovom hramu, da nikada neću završiti ako nastavim. Do hrama na vrhu brda vode dvije ulice, s vrha ujedno puca i prekrasan pogled na Kyoto (ali ne i nama za vrijeme kišovitog dana). Dvije ulice prepune malih drvenih kućica pretvorenih u restorane, dućane, suvenirnice i radnje, u kojima se mogu na nekoliko sati iznajmiti kimona, uz popratnu šminku, frizuru, drvene japanke pa šetati hramom, kao što su davnih dana Japanke to radile. Toliko žena i djevojaka, pa čak i muškaraca, šeće u kimonima, da imaš dojam kako si ušetao u neko prošlo stoljeće i cijeli doživljaj bude pojačan samim pogledom na njih! 
 
 
Dan tako brzo proleti, da imam osjećaj kako mi ni mjesec dana u ovoj zemlji ne bi bilo dovoljno...
 
Dva dana odmora i natrag na isti let. Ista priča s putnicima, ista priča s posadom, ali ovaj put sam odlučila sama u razgledavanje, tako da sam jučer bila u dilemi - otići ponovno u Kyoto ili ostati i istražiti Osaku? 
 
Osaka je drugi po veličini japanski grad i trinaesti po redu svjetski, s preko 10 milijuna stanovnika, kao što sam već rekla.
 
Odlučila sam ostati, sunce je zapeklo, zgrabila sam mapu grada i podzemne i krenula prema Dvorcu. Sada mi već snalaženje po željezničkim i metro stanicama ide iz prve i u roku od desetak minuta, bila sam na dnu brdašca, koje vodi prema dvorcu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, većina povijesnih građevina i turističkih atrakcija bilo je razoreno, ali nakon rata i obnovljeno, pa tako i Dvorac sagrađen krajem 16.stoljeća, 1997.ponovno je dobio izgled kakav je imao i davne 1597. Šetnja i nezaobilazni sladoled od zelenog čaja, doveli su me do Shitennoji hrama i obližnjeg Keitakuen parka. Svi ti parkovi, oaze mira i tišine u velikom gradu, trenutno su zeleni, ne mogu si ni zamisliti kako predivno tek izgledaju u vrijeme cvatnje trešanja ili u jesen, kada lišće počinje mijenjati boje. Čarobno. Toliko mjesta za vidjeti, posjetiti, u različita doba godine!
 
 
Dan sam završila u jednom od lokalnih restorana, isprobavajući nekoliko vrsta "gyoza" iliti japanski dim sum, po naški knedlice punjene svim mogućim vrstama mesa, morskih plodova, povrća, pa čak i čokoladom za desert! Hrana je zbilja odlična, a ono što im je veliki specijalitet, ako se tako može nazvati, su slatkiši s okusom zelenog čaja. Što god može biti tog okusa, naći ćete u Japanu. Najpoznatiji je naravno zeleni Kit Kat i ako sam igdje vidjela gužvu u djutiću, to je na japanskim aerodromima, s kojih ne odlazite bez minimalno jedne kutije neke od tih slastica!
 
10 sati leta natrag za Dubai, nekoliko vremenskih zona unatrag, jet lag šora na najjače, 7 sati ujutro i vrijeme za spavanje! Dobro jutro, laku noć...
 
Pssst! Teine leteće avanture čitajte i na njezinom blogu!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara