Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
PONEKAD imam osjećaj da na čelu imam jedan mali prekidač, kojim se svaki puta prešaltam s mentalnog stanja na godišnjem odmoru u ono radno.
Vraćati se nazad u Dubai svaki puta postaje sve teže i teže, da budem iskrena ni ne znam točno zašto. Volim ja svoj Zagreb, ali budimo realni, znam da bih se osjećala, da se sada vratim, kao da me netko zatvorio u kavez i pušta me van iz njega jednom ili dva puta godišnje, zbog čega bi moji crvići u guzi poludjeli. Isto tako znam da bi mi i svaki dugi posao bio ili postao dosadan u vrlo kratkom roku, iako mi je sada mirno i tiho uredsko okruženje predivna pomisao. A onda s druge strane, dolazak ovdje u pustinju me nekako sve više bedira, jer znam kakav me zamoran tempo očekuje, noćne šihte, životni ritam mladog vampira i slično... Ali, tada pomaknem taj imaginarni prekidač i nekako sve krene dalje, prema navici. Odradiš jedan let i već se navikneš da si ponovno ovdje, zaboraviš da si bio na godišnjem, ali odbrojavaš tjedne do sljedećeg. To naravno ne znači da nam sve ponovo postane "wow", kao što je bilo na početku. Ne. Postane ovo zamorno s vremenom, novih destinacija je sve manje, tj. sve rjeđe se pojavljuju na rosteru, posao je čisti automatizam pa ti više ni mozak nije u upotrebi koliko bi želio da bude, sve si umorniji i nervozniji i misliš si odlazim živjeti na pusti otok da odmorim od ljudi! Razgovori su odavno postali isti, a i od putnika već znaš što očekivati na kojem letu. Da, da, znam, nije lijepo generalizirati, ali tako je kako je, svaka iznimka na kraju krajeva potvrđuje pravilo i sve se to lijepo lagano vrti u krug. Začarani krug, rekla bih, jer ne znaš kako iz njega van. Dosta ti je svega, ali želiš ostati "još malo". Nisam ja jedina "luda" ovdje, svi mi imamo svoje planove A, B, C, ali ih još uvijek ne realiziramo, onako, za ozbač, već samo non stop diskutiramo o njima i pretačemo iz šupljeg u prazno, dok ne istekne taj "još malo" period.
Naslušala sam se i pročitala svakakve priče o tome što su sve ljudi radili na svom zadnjem letu, zadnji radni dan, kada im je već prekipjelo. Od toga da je jedna curka doslovno pred putnikom, kada joj je puk'o svaki živac, jer se on nebrojeno puta požalio kako jelo ispred njega nije piletina i da je u stvari jako loša piletina (jer naime, mi kuhamo u avionu pa imamo utjecaj na ukus hrane), uzela taj tanjur, izlupala po guzi i dobro našpotala taj obrok, a kada je završila s predstavom, vratila je čovjeku tanjur i rekla mu da sada slobodno može pojesti, jer će sada picek u tanjuru biti dobar i poslušan. Da mi je samo bilo vidjeti izraz lica tog putnika. Do toga da je frajer napuhao luftić za spašavanje i s pivom u ruci iskočio iz aviona nakon leta! Legende, tračevi, scene iz "Glup i Gluplji" filmova ili istinite situacije, nije bitno. Stvar je u tome da svatko od nas u 90 posto slučajeva može shvatiti razinu razdrkanosti na kojoj su bili ti stjuardi/ese i poistovjetiti se s njima. Nakon što to skužiš zapitaš se... I kada napokon ozbiljno počneš razmišljati o odlasku, shvatiš još jednu stvar, a to je da ta odluka nije jedna od onih koje donosiš sebično i samostalno, jer znaš da donošenje iste neće utjecati samo isključivo na tebe pa pričekaš "još malo". A onda, onda će zbilja doći vrijeme kada će trebati odlučiti što, kako i ono najvažnije KUDA i možda čak i s kim. A do tada, dok još nisam na čisto sama sa sobom, već samo razmišljam o tome, tako da ne brigajte brigu, ne idem nikamo još neko vrijeme. Do tada ću iskorištavati svaki trenutak ovog ______, ne znam ni sama kojom to jednom rječju opisati život ovdje pa umetnite pridjev sami, po želji. Iskorištavati svaku datu priliku čim više, bolje, jače mogu. Uživati u svim onim pozitivnim stranama, zbog kojih još uvijek i jesam ovdje, a jedna od njih je i mogućnost pomoći onim kojima to u određenom trenutku neopisivo treba!
Počelo je svjetsko prvenstvo i kako to i inače biva u medijima, vrlo brzo vijest s naslovne strane prestane biti katastrofa koja je pogodila neku zemlju i ljude, a zamijeni ju nešto drugo, veselo, pozitivno, što skrene pozornost pa je tako nogomet u ovom slučaju zasjenio dio našeg Balkana u kojem su poplave odnijele i previse toga! Zato smo mi, iako malo kasnije, ali bolje ikad nego nikad, organizirali skupljanje sredstava za najugroženija područja, unutar naše kompanije. Velika je to firma pa se i nas Balkanaca skupilo dovoljno da bi se održao "Bake sale fund raiser". Pokaži svoje kulinarske sposobnosti s domaćim stihom i dođi kupiti/prodati finu klopu i sakupiti čim više love za dobru stvar.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tako se nas 7 okupilo sinoć u jednoj kuhinji i akcija pečenja, kuhanja, valjanja tijesta, rezuckanja, sjeckanja i ispijanja x litara vina za inspiraciju je započela. Nakon dugo vremena okupile smo se u tom broju i priredile pošten babinjak, čiji je rezultat bio kuhinjski Balkan party, par porezanim prstiju i oooooooodlična klopa, koja je danas, uz mali milijun drugih delicija, ponuđena za gablec svima koji su se odazvali. Osim što će se u dva dana sakupiti, vjerujem, poveća količina novca, bilo je zbilja divno vidjeti koliko se ljudi prijavilo, volontiralo, potrudilo, došlo pomoći. Zaposlenici svih nacionalnosti, vjera, položaja i apetita! Svi su jeli krumpirušu i pitu od višanja, domaći grah i kiflice i akcija je u našim očima uspjela! Još je jedan dan ovaj tjedan na rasporedu za isto predodređen pa se nadam da će se još i više ekipe odazvati i sudjelovati.
Eto, i samo ta dva sata danas su bila dovoljna da mi bude lakše što sam ponovo ovdje, što i dalje ne znam što ću sama sa sobom kada ugovor istekne, što opet ne spavam kako treba i tako dalje i tako bliže. Ne znam što bi se super mrak ultra kul trebalo dogoditi da odlučim ostati u pješčaniku duže od onoga što sam planirala, ali valjda će kroz idućih godinu dana stvari sjesti na svoje mjesto i napokon ću si odgovoriti na sva ta pitanja pa će pasti i konačna odluka - što, kako, zašto, kada, gdje, s kim...