Come fly with me: Zlatna ribica

Come fly with me: Zlatna ribica

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index 

MJESEC dana u Hrvatskoj me preporodilo! Tek sada to shvaćam i osjećam koliko mi je trebalo, ali vratiti se u ovaj cirkus nije bilo lako, iako ga trenutno lakše podnosim, a i vrijeme mi brže prolazi iz nekog razloga. Prošlih tjedan dana proletjelo je, a da se nisam ni okrenula! Nekada je teško sjetiti se s kojeg sam leta upravo došla, a kamoli gdje sam bila, što sam radila i što se sve dogodilo u zadnjih nekoliko dana. Kažu da su to posljedice ovog posla, kažu da počneš pamtiti kao zlatna ribica, kažu da kada postaneš "cabin crew", dogode se tri stvari - oslabi ti pamćenje i... Ne znam, zaboravila sam druge dvije. Zlatna ribica. Shvatili ste što hoću reći. Srećom pa slike i zapisi u mobitelu pomažu u takvim situacijama. 
 
Ponedjeljak je započeo letom u Oslo. Grad koji me zapravo nije očarao ničime, osim zimskim zalaskom sunca. Drugi pokušaj, kraj ljeta, zahladilo je, ali je još uvijek ugodno za šetnju i večeru na otvorenom. Klopa fantastična, morski plodovi za prste polizati i to je to. Ovaj put čak ni zalazak nisam vidjela, jer su se nakupili oblaci pa je sljedeći dan pljuštalo k'o iz kabla. Možda nisam bila od volje, a možda to stvarno nije grad za mene. Oslo, tebi se neću truditi vratiti čim prije... 
 
 
Srijeda (ili četvrtak, a možda je ipak bio utorak?) je bila rezervirana za Dubai mall iliti mjesto na kojem u 85 posto slučajeva završiš, kada ne znaš što bi drugo! "Ajmo negdje nešto raditi!" Ajmo! Gdje ćemo, što ćemo? Hmmm... Biraj šoping centar u koji želiš pa idemo prošetati. Jupi jej, šoping centar, malo za promjenu. U svakom slučaju, bio je lijep dan, rekreativno peglanje kartice, jer se baš dobro osjećaš pa se želiš nečime počastiti, a to na kraju završi kupovinom poklona za druge, a ne za sebe. Ručak u jednom od kulerski uređenih restorana u gradu, u kojem na trenutak zaboraviš gdje se zapravo nalaziš, jer sve djeluje tako prirodno i osvježavajuće, za apsolutno svaku preporuku. Čak se i konobari trude iz petnih žila, iako pola njih nema pojma što radi, ali dragi su i simpatični, a atmosfera je smirujuća pa ajde. U 18 sati počinje prvi show plešućih fontana, koje obavezno pogledaš barem jednom prije nego odeš doma i pokušavaš ih ne uzimati zdravo za gotovo, jer znaš da nećeš zauvijek moći uživati u njima pa još jednom upiješ taj doživljaj duboko u sebe i sačuvaš uspomenu. Ono što me ljuti jest da još uvijek nisam saznala koliko često se muzika na koju fontane "plešu" mijenja! Dvije pjesme se izmjenjuju svakih pola sata, jedna na arapskom, druga na engleskom, jedna vesela, druga srcedrapajuća, ali svako toliko promijene te pjesme, a ja još uvijek nisam pronašla informaciju koliko često to rade, jer... Zlatna ribica. Ili lijenost. Najvjerojatnije kombinacija tog dvoje.
 
 
Vikend je došao i prošao. Nije da to nama u ovom poslu išta znači, ali kada odlučiš otići na plažu, a tamo čovjek do čovjeka, koji očito nikada prije nije vidio bjelkinju u badiću, onda se podsjetiš na tri stvari. Prva - zašto uopće ideš na gradsku plažu? Druga - zašto na plažu ideš vikendom? I treća - pametno je uvijek imati barem jednog muškarca sa sobom u društvu, zbog kojeg će ovi drugi malo manje očito buljiti u tebe. Pod "buljiti" ne mislim na suptilno odmjeravanje, kakvo je dobro poznato svim ljudima, i muškarcima i ženama, nego na besramno blejanje (kao tele u šarena vrata) kojem samo fali odmotavanje jezika po pijesku, kapanje sline iz usta i ispadanje očiju iz glave, kao u dobrim starim crtićima. U crtićima je to smiješno i simpatično, ovdje je to grozno i ljigavo, a najgore od svega, nikako se na to naviknuti. Kao što se ne možeš naviknuti na to da je more 30 stupnjeva, ako ne i više! Koji je onda smisao odlaska na plažu? Aha, da, rekreacija!
 
Također, vikendom želiš izbjeći odlazak u šoping centar, ali zaželiš se kina, makar cenzuriranog (toliko da je to već postalo smiješno i pitaš se kako ti ljudi uopće prate film, kada su neke od bitnih scena izrezane, jer eto oni su se POLJUBILI! Ajme, fuj, bljak, haram!) Dakle, kino vikendom je opći kaos. Osim što karta košta 60 kuna (šokira te kad preračunaš) za film za koji znaš da će trajati kraće, jer je x scena iz njega izbačeno, još k tome oko sebe moraš trpiti neodgojene ljude bez imalo srama i poštovanja drugih oko sebe, koji se ponašaju kao da su doma! Ako se ovako ponašaju u kinu, ne želim znati kako se ponašaju unutar svoja četiri zida. Od izuvanja cipela, u kojima je zadnjih par sati švicala bose noge pa ih sada diže na sjedalo ispred sebe, a mi ostali udišemo njene miomirise, do biranja sjedala po principu eci peci pec, dok ne shvate da tamo sjedi netko drugi, na čijim kartama to lijepo piše pa krene generalno razmještavanje cijele kino dvorane (moram li naglasiti da je film već odavno počeo, a oni kasne i po 20 minuta na predstavu?). O unošenju razno razne hrane, koja smrdi sve do Abu Dhabija, da ne pričam! 
 
 
Tjedan dana našeg prekrasnog, multikulturalnog, umjetnog, vrućeg, prašnjavog i nikada dosadnog Dubaija, a taksiste nisam niti spomenula ovaj put:).
 
Zašto sam uopće pričala o svemu ovome? Koja je poanta priče? Sigurno sam ju imala, tamo negdje na početku, ali... Zlatna ribica...
 
Pssst! Teine avanture iz zraka pratite i na njezinom blogu!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara